Plesna scena.hr

Diptih za Pinu Bausch

27. Tjedan suvremenog plesa: Ovo (ni)je moja šuma, autori: Silvia Marchig, Darko Japelj i Nataša Govedić

• 
  
  Predstava Ovo (ni)je moja šuma nastala je u koprodukciji umjetničke organizacije Kik Melone i Hrvatskog instituta za pokret i ples. Predstavu potpisuje već poznati izvođački par Silvia Marchig i Darko Japelj (sjećamo ih se iz izvrsne izvedbe Karusel), udruživši se za ovu priliku s teatrologinjom, kritičarkom i pedagoginjom Natašom Govedić, u ovom slučaju i dramaturginjom. Njih troje pronašlo je zajedničku inspiraciju u djelu kultne Pine Bausch, njemačke plesne umjetnice, izumiteljice pojma plesno kazalište, hibridne forme gdje se dodiruju ples, dramsko i opera, osobe koja nas je nakon plodne koreografske karijere napustila prije točno godinu dana.
  
  Neobično duga predstava za ono što smo navikli gledati, barem na ovome festivalu, od čak dva sata, gledatelje vodi u jednako neobično i zanimljivo kazališno iskustvo. Koncipirana je u formi diptiha pa tako zapravo gledamo dvije predstave od sat vremena s pauzom između, svaka od kojih dijeli određene identične elemente, ali su u stilu potpuno različite. Prije svega izvode se u dva različita izvedbena prostora i s različitim kostimima i rekvizitima; jedan je napravljen u maniri opere, dok je drugi performans.
  
  Prvi dio karakterizira kontinuirana operna glazbena podloga pa je tako i čitav izvedbeni modus karakteristično uzvišen, grandiozan i ozbiljan, s komičnim odmakom. Fina kombinacija realnosti i fikcije. Izvođači izlaze na pozornicu utjelovljujući likove iz bajke, noseći pletenu košaru s rekvizitima, da bi se kasnije transformirali u različite uloge, sa zadatkom stalnog međusobnog ugnjetavanja koje je uvijek na tankoj, nejasnoj granici između ozbiljnosti i zadirkivanja. Ista se stvar događa i u drugome dijelu, ali tu nestaje bilo kakve kamuflaže u fikciju. Gledamo stvarne izvođače i njihove priče, stvarne želje, strahove i nesigurnosti, i taj je dio predstave najintenzivniji, sa standardno jakim Darkom Japeljem i nikad boljom Silviom Marchig.
  
  Koreografija evocira predstave Pine Bausch kroz mnogo elemenata: čestim repeticijama pokreta, prepoznatljivim padovima na tlo, spiralnim pokretima u torzu, onemogućenim kretanjem na klizavom podu, korištenjem stolaca, sjedanjem prekriženih nogu i pušenju cigarete, nepostojanju narativne strukture, bitkom između spolova, međusobnim nasiljem itd. Iako se nameće pitanje zašto su autori posegli baš za Pinom Bausch, upravo je ta referenca svojevrsni ključ za prodiranje u gustu šumu izvedbe.
  
  Ako se polazište predstave iz niza naizgled teško spojivih tekstova u programskoj cedulji može iščitati kao propitivanje samog položaja, motivacije i smisla umjetnika-stvaratelja, onda je Pina Bausch logičan izbor, s obzirom na to da je i ona sama bila umjetnica koja je značajno utjecala kako na cjelokupnu plesnu umjetnost tako i ponaosob na svakoga od autora. Pina Bausch istraživala je pravu motivaciju iza pokreta i iza djela, uzevši kao početne točke stvarne emocije, doživljavajući kazalište kao mjesto stvarnog susreta. Tako i predstava Ovo (ni)je moja šuma poziva gledatelja na ulazak u vlastitu šumu nesvjesnog, ne nudeći izravne odgovore, ali potičući stalno empatiju prema izvođačima i njihovom brutalnom putu potrage za vlastitim smislom.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 28. svibnja 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić