Plesna scena.hr

Dirljiva plesno-filmska priča

Film Kiša (The Rain), red. Pontus Lidberg

• 
  Pontus Lidberg posljednjih je godina često spominjano ime u kontekstu plesnih filmova, a njegov je najpopularniji film The Rain (Kiša) dovoljno izniman da može konkurirati i u kategoriji kratkog filma uopće. Lidberg, švedski koreograf i filmaš, snimio je nekoliko plesnih filmova, a s Kišom (2006) je postigao najveći uspjeh. U Zagrebu smo ga mogli vidjeti na 10. Platformi mladih koreografa u okviru revije švedskog plesnog filma, a tom je prilikom kao gošća predavanje održala i Christina Molander, dugogodišnja voditeljica festivala Shoot – Dance for Screen, upoznavši nas s vrlo bogatom tradicijom plesnog filma u toj zemlji i njegovim, gledajući naše prilike, vrlo privilegiranim statusom. Kako je na portalu Plesna scena ideja otvoriti prostor i za ovaj specifičan i plodonosan medij, krenimo s Kišom, kao jednim od doista najboljih uradaka na tom području u posljednje vrijeme.
  
  U 28 minuta Lidberg oslikava poetiku privlačnosti, žudnje, povezanosti i sudbine, paralelnom montažom suprotstavljajući tri para. Iznimnost je filma u izboru lokacija, scenografija u kojoj stalno kiši, bilo da se akteri nalaze na ulici, na livadi, u kafiću ili vlastitoj sobi. Kiša kao simbol sudbine, ali i plodnosti i spolnosti, poplavljuje svaku scenu, ispire svaku suzu, natapa svu odjeću. Čak i filmska grafika biva zamrljana kapima, pa brzo izblijedi. Sekvence su oblikovane tako da ne znamo je li riječ o snovima, želji ili realnosti.
  
  Najprije se kratkim kadrovima upoznajemo s prva četiri lika, odnosno dva para. Slijedi scena u kafiću i razlaz jednoga od parova. On velikih ruku, visokih izbačaja nogu, širok i siguran napušta nju, koja pak nesigurno zastajkuje i pada dok se Ne me quitte pas iz glazbe u pozadini koja odzvanja u kafiću prelijeva u Perhaps, Perhaps, Perhaps. U priču ulazi drugi, naočit muškarac lutajući ulicama s aktovkom u ruci. Redatelj njihov susret realizira vještom montažom dok na potpuno različitim mjestima sinhronizirano izvode potpuno jednaku koreografiju na glavnu glazbenu temu filma (Hugo Therkelson). Najprije su u kadru sami, da bi kasnije upadali jedan drugome u kadar samo kao ruke koje su tu, ali ih zapravo nema. Drugi, odnosno treći par dva su muškarca, njihov je ples potpuno nova energija kojom se redatelj poigrava mijenjajući glazbene podloge. Novi, četvrti par mladih i zbunjenih ljubavnika iuvodi tek pri samome kraju.
  
  Svaku od tih energija redatelj izoštrava kadriranjem detalja: stisak ruke, podrške pri podizanju, mjesta kontakta u duetu, čija je priroda kod svakog para drugačija. Kako se približava kraj, kadrovi su sve bliži i gušći, ritam sve brži, i tako do konačnog, pravog susreta glavnih likova koji je, naravno, onaj fatalni, na prvi pogled. Kiša je izrazito senzualan film, finog osjećaja za dinamiku i detalj, originalna i dirljiva plesno-filmska priča.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA, 23. lipnja 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić