Iskušati svoju maštu

Intervju: Barbara Novković-Novak & „mladi koreografi“

  • Stvarnosti, kor. Barbara Novkovoć-Novak, foto: © Novković
    Večer koreografskih uradaka članova Baleta HNK u Zagrebu iznenadila je brojem autora – plesača željnih traženja i iznalaženja vlastitih rješenja pokreta, ali i visokom razinom izvedenih minijatura. Kako iz programa plesnog koncerta nije bilo razvidno o čemu je zapravo riječ, zamolila sam za razgovor s autorima. Bilo je to više ugodno druženje tijekom kojeg sam shvatila da je cijeli projekt pokrenula Barbara Novković-Novak, autorica s pozitivnim iskustvom nekadašnjih koreografskih radionica.

    Kako je došlo do Koreolabosa?

    Evo, sve se nekako dobro poklopilo. Bila je uistinu velika pauza od posljednje radionice, a s prvom smo izašli 1996. Bila je profilirana na nekoliko koreografa. Nakon toga je sve zamrlo. Ove sam se godine potrudila iz petnih žila i osmislila projekt te dobila podršku od ravnateljice Baleta Irene Pasarić i intendantice Ane Lederer. A smo sve dalje sami gurali. A baš je bila potreba, jer se ništa ne dešava po tom kreativnom pitanju, po pitanju plesača koji su u kući, koji imaju što za reći i žele istraživati, iskušati svoju maštu. Kako sam znala kako to sve ide, iskoristila sam svoje iskustvo i znanje da usmjerim sve te ideje i pokrenula ovaj projekt kako bismo ljudima dali priliku i da konačno procirkulira entuzijazam, volja i mašta i na kraju krajeva da se pokažu novi ljudi, talenti...

    To je bilo na dobrovoljnoj bazi?

    Da, isključivo dobra volja koja nas je onako iznutra pokretala. Javili su oni koji su htjeli raditi, zamolili kolege za pomoć. I sve izvan radnog vremena, (i naravno, to se nije računalo kao prekovremeno…).
    Aha, gdje sam ono stala, kor. Pavla Mikolavčić, foto: © Novković
    Vi se također niste dugo koreografski javljali?

    Da, posljednje je bilo Suludo, još 2004, a onda me život odnio nekim drugim putovima. Napravila sam stanku i sad kad sam to riješila, zadržala me ljubav prema koreografiji i tom projektu koji bi se trebao održavati svake godine. Odnosno na kraju svake sezone pokazat ćemo novi Koreolabos.

    A ovaj program? Plesala je jedno ljeto?

    Da, Koreolabos nije predviđen kao predstava koja bi se dalje igrala nego kao projekt za pokazivanje prvih autorskih koraka, pa onda zamijećen, najtalentiraniji autor drugi put može dobiti novu priliku i veće trajanje. Ovaj su put koreografije bile ograničene na sedam minuta kako sve ne bi predugo trajalo. A što se tiče produkcije, svi smo mi u instituciji i svi smo rastrgani od posla. Evo ja bih, čini mi se, na kraju nekakve plesačke karijere, sad tek mogla potegnuti oko organizacije.

    Koji je koreograf na Vas ostavio najdublji dojam?

    Fizički teatar Wima Vandekeybusa. To mi je bio potpunonovi prozor…

    Vraćam se na temu Koreolabosa. Tko je odabrao redoslijed koreografija?

    Program je složen prema plesačima jer neki plešu u dvije-tri koreografije, pa im je bila potrebna pauza za presvlačenje i pripremu.

    Oprema predstave?

    Oprema predstave je iz fundusa HNK, a Sven Capony je imao ideje i dao šivati… Zapravo je tu naznaka da bi se mogao napraviti zajednički kreativni laboratorij i u smislu kostimografije, scenografije… Ma ovaj projekt moramo gurati i dalje i sigurno će zaživjeti, a moglo bi ga se još dopuniti s nekim programom, s nekim edukativnim programom, možda proširiti na nekoliko dana, kao koreofest.

    Razgovor se proširio i na ostale prisutne autore. Razgovarali smo o koreografskim uzorima (prednjače Mats Ek, Cranko, Neumier, Kylián, ali Edina je spomenula i Pinu Bausch!), o željama i mogućnostima, zaštićenosti institucijom ali i ograničenjima koja iz toga proizlaze; o nepotrebnoj podjeli plesača, i rijetkoj suradnji sa suvremenom plesnom scenom; o mogućoj suradnji s Plesnim centrom; o televiziji koja ako i pušta ples onda je to iza ponoći i materijale iz arhiva. Nešto od toga uspjela sam i zabilježiti.
    L amour éternel, kor. Ilir Kerni, foto: © Novković
    Ilir Kerni
    je još na početku karijere, u svojoj nacionalnoj kući u Tirani postavio tri klasična baleta, a po odlasku u Francusku je surađivao s mnogim europskim koreografima: „Istraživanje tijela je umjetnost nad svim umjetnostima, to me fascinira, kud su otišli ovi velikani koreografije danas, to bih mogao usporediti s najvećim svjetskim dostignućima. Osobno nemam nikakve ambicije, nego kad mi nešto dođe; bio je to jedan impuls, a zakasnio sam dva mjeseca nakon što su se svi javili.. Takav sam ja! A tema vječne ljubavi me jako zanima. Ovaj svijet je nekako jako čudan danas. Ljudi koji se love, koji trče i podmeću jedni drugima. A iznad svega bi trebala ostati ljubav. Ako se ne da ljubav svijet nigdje ne ide i nigdje te nema…“

    Sven Capony: „Kasno sam počeo s baletom, imao sam već skoro osamnaest, i zapravo sam odmah u školi počeo s koreografijom, zapravo sam zbog tog impulsa i upisao akademiju. I odmah nakon škole sam s jednom kolegicom balerinom plesao i radio kao samostalni umjetnik, u Münchenu … i znam kako je to raditi bez novaca, izvan institucija. Plesali smo sve, i balet i moderni i jazz. I onda sam s djevojkom došao ovdje i mislio samo kratko ostati, ali kako se život okrene, a mama mi je Hrvatica, i tako sam i ja ostao ovdje… Ali volim kreirati, i ovdje sam često radio, uvijek za neke male projekte, za show, estradu, i na različitim kulturnim događanjima. Volim moderni ples s konceptom i vizijom; rad Waynea Mcgregora,… Kazalište danas mora biti zanimljivo! Jače od kina u 3D projekciji… Jako me zanima spoj znanosti i umjetnosti, i prije otprilike dvije godine sam htio nešto napraviti izvan HNK na temu Nikole Tesle uz pomoć jedne umjetničke udruge, ali Tesla je onda postao mainstream i nismo dobili nikakve novce, pa smo odustali. Ovo je bila odlična prilika. Hvala Barbara! Ma stvar je prilično i u organizaciji. Ako ima želje, volje, mašte, ne treba toliko novaca da se nešto ostvari…“

    Andrej Barbanov: „Ne zaboravimo tehniku, postavljanje rasvjete. Majstori su radili s nama, a mi smo rekli kako bi mi to željeli da izgleda, majstori i cijela tehnika su nam puno pomogli i hvala im na tome. Ali mislim da bi ovaj program mogli izvesti i izvan Zagreba, u nekim manjim mjestima. To može samo doprinijeti popularizaciji plesa. I siguran sam da će ovaj projekt zaživjeti i pomoći nekim ljudima. Ali opet, nama je fizički nemoguće više od toga, imamo obaveze, svaki dan u 10 su vježbe, pa repertoar, i sad smo radili u slobodnim terminima i vukli ljude za rukav. U ovdašnjoj situaciji, da bi se nešto postiglo mora se tome posvetiti a to znači pustiti sve ostalo, a znam da kolege slobodnjaci teško žive…
    Susret, kor. Andrej Barbanov, foto: © Novković
    Dosad sam također malo radio po narudžbi, kad je trebalo, uglavnom za show. Jako volim plesati i sad kad sam na zalasku karijere i ne mogu tjelesno ono što sam nekoć mogao i što bih želio; pretpostavljam da je ova radionica bila za mene pokušaj nekog drugog izražavanja. Kad sam počeo, bila je sasvim druga ideja i glazba, a tijekom rada stvari su se mijenjale, pretpostavljam, prilagodile plesačima… Što se tiče uzora, ima ih više ali imao sam veliku sreću i zadovoljstvo ovdje raditi s gospodinom Milkom Šparemblekom. Sviđa mi se njegov izraz, taj spoj svih mogućih plesnih stilova. Volim kazalište. Teško se maknuti s scene…“

    Pavla Mikolavčić: „Da nije bilo Barbare i njezine fantastične ideje i inicijative, to se ne bi desilo. Trebali bi biti još više podržani… Bez potpore matične kuće: oslobađanja termina, i uopće neke pomoći sa strane – to je jako teško. Svi mi sada želimo nastaviti. Željela bih napraviti duži balet; istraživati i dalje, kuda to vodi. Nemam neki određeni stil, ideju, jednostavno kako me povede glazba i plesači. Ovo mi nije prvi rad, kad sam plesala u Münchenu i tamo smo imali koreografske radionice. Dva put sam izlazila sa svojim koreografijama, od petnaestak minuta. I jako sam se radovala da se ovo dogodilo i nama! Jedva sam čekala da dobijemo priliku… I taj rad je uvijek takvo iznenađenje, i nama i plesačima… imate jednu ideju u glavi, a nešto sasvim deseto izađe van... Mene bi čak interesiralo postavljanje klasičnih baleta ali s nekom modernijom vizijom, i to bi mi baš bio izazov. Znam da bih voljela napraviti balet: Opasne veze, to bi mi bilo tematski jako zanimljivo postaviti.

    Imala sam sreću raditi s Matsom Ekom, Kyliánom, Forsytheom… Zašto sam se vratila? Pa doma je ipak najljepše i ovdje se osjećam jako dobro… I jako me obradovalo kako je publika lijepo reagirala na naše koreografije. Baš su bili s nama! I mislim da bi oni još gledali takve projekte, odnosno da imamo publiku za to.

    Edina Pličanić: „O koreografiji razmišljam dugo, još od prošle radionice, na koju sam se prijavila, a nisam izašla, nisam imala potrebnu hrabrost. Ovo je bilo iskreno, neopterećeno, bez kalkulacija... Krenula sam od glazbe i osjećaja koji sam željela dobiti na sceni. Jedna nježna autoironija, komentar na samu sebe i svoju viziju. I imam ideju što dalje, neke festivale, možda otići na neko natjecanje koreografskih minijatura…“

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 14. srpnja 2010.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji