Koliko je suvremeni ples slobodan?

Zoom festival, Rijeka, 30. kolovoza – 4. rujna 2010.: Poluinterpretacije ili Kako objasniti ples nemrtvom zecu, BADco., kor. Nikolina Pristaš

• Janez Janša, glavna zvijezda prvog Zoom festivala, svojim je radovima, ponajviše pozivanjem publike na rezanje hrvatske zastave, očekivano isprovocirao najveću reakciju u javnosti. Drugi dijelovi festivalskog programa ostali su pritom zasjenjeni. Osvrnut ću se zato na 4. rujna premijerno izvedenu novu predstava BADco.-a naslova Poluinterpretacije ili kako objasniti ples nemrtvom zecu, prema konceptu i u izvedbi Nikoline Pristaš, što je njezin četvrti samostalni koreografski rad ili peti, ako ubrojimo Solo Me gdje je radila zajedno s Pravdanom Devlahovićem.
  
  Nikolina Pristaš sveobuhvatna je koreografkinja koja prilazi koreografskom radu jednako temeljito teorijski kao i na tjelesnom planu, a na tragu cjelokupnog opusa skupine BADco., njezino je zanimanje uvijek usmjereno ka istraživanju samoga čina izvedbe, njezine percepcije, odnosno komunikacije na relaciji izvođač-gledatelj, te čitavog izvedbenog konteksta, uključujući i procese rada.
  
  U ovom slučaju, autorica se bavi potencijalom uvjeravanja u plesu. Postavlja se pitanje kojim se procesima i pravilima ples služi u svrhu uvjeravanja. Kao što sam naslov govori, pritom ona posuđuje elemente kultnog performansa Kako objasniti sliku mrtvome zecu Josepha Beuysa koji se bavi upravo problematikom interpretacije umjetničkih djela te je, čini se, popularan među današnjim koreografima (nedavno gostovanje Keitha Hennessyja također koristi motive istog performansa). Na sceni je tako prisutna krpena crna lutka-zec kojega povremeno nježno miluje te mu nerazgovjetno šapuće dok joj je glava prekrivena majicom, čime izravno citira Beuysa.
  
  Zec je zapravo odjeveni zvučnik koji čitavo vrijeme govori, dok se plesačica odjevena u jednostavnu radnu odjeću kreće među mnoštvom stalaka za scensku rasvjetu i ozvučenje te žicama isprepletenima po podu. Svaki doticaj plesačice sa stalkom kreira metalnu jeku. Paralelno s izvedbom, na zidu se nasumično izmjenjuju izrazi na engleskom jeziku koji gledatelju nužno žele nametnuti određenu interpretaciju onoga što se zbiva. Pokret je često repetitivan, na trenutke djelujući kao mantra, iako zapravo ničemu što se zbiva na razini pokreta ne možemo pripisati određeni smisao, povezati ni na koji način s projiciranim tekstom. Možda je iz prvoga gledanja moguće uočiti kako se, dok se izvođačica kreće u prostoru omeđenom objektima, pokret često ponavlja i zapinje, dok, kada se izmakne iz tog dijela scene u nešto slobodniji prostor, i sam tijek pokreta postaje slobodniji.
  
  Tijelo izvođačice na određeni je način zatočeno između teksta te objekata s kojima dolazi u doticaj, ali i publike koja po prirodi neprestano pokušava svemu tome nametnuti interpretaciju. Tijelo na kraju biva poraženo, doslovno prekriveno metalnim stalcima koji se na njega obruše, postavljajući pitanje, koliko je zapravo u suvremenom plesu tijelo slobodno, ili je i to možda samo jedna poluinterpretacija?
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 18. rujna 2010.

Piše: