Profesija: Plesač

Intervju: Lada Petrovski, plesačica

  • Lada PetrovskiNa plesnom festivalu u Svetvinčentu, u projektu 10 minutes: East slovenske skupine En Knap nastupila je i izvrsna mlada plesačica, Zadranka Lada Petrovski. Stasala unutar požrtvovnog i angažiranog plesnog miljea djelovanja (mame) Sanje Petrovski: glazbeno plesne škole Blagoje Bersa, i Zadarskog plesnog ansambla, upisala je Akademiju suvremenog plesa u Salzburgu (SEAD-Salzburg experimental academy of dance) na kojoj je diplomirala 2008. godine. 

    Zašto Salzburg privlači naše plesače, više vas je upisalo i upisuje SEAD? Što ti se čini najkvalitetnijim djelom obrazovanja i po čemu bi SEAD bio specifičan?

    Nakon srednje škole otišla sam u Zagreb u potragu za satovima suvremenog plesa. U Zadru smo imali jednu do dvije radionice godišnje što je bilo dovoljno da rasplamsa želju za još, još i još... U Zagrebu sam tri puta tjedno vježbala sa podmlatkom Studija za suvremeni ples i hvatala jutarnje classeve na sve strane. No to mi nije bilo dovoljno, željela sma više i jedino što me tada moglo zadovoljiti bila je akademija. Svaki dan po cijeli dan i tako tri godine (primili su me odmah na drugi level). Odlučila sam se za SEAD jer sam znala što akademija pruža mladim plesačima, a također sam poznavala ljude koji su tada studirali na akademiji i koji su je završili: Nataša Jurišić, Ana Mrak, Petra Hrašćanec, Sanja Tropp Fruehwald, Natali Radelić, Sara iz Poreča (ne mogu se sjetiti njezinog prezimena), i onda smo tu sad još Martina Nevistić i ja. Trenutno na SEAD-u studiraju Josipa Štulić, Filipa Bavčević, Andreja Jandrić, Lana Hosni, Sara Piljek, Mia Zalukar, Matea Bilosnić...

    Ljudi sa SEAD-a nisu bili oblikovani po nekoj šabloni i bilo mi je teško definirati kakav tip plesača izađe sa te akademije. Takva vrsta osobitosti mi se zapravo svidjela i snažno me privukla. Na Akademiji mi je postalo jasno i zašto je tomu tako. Edukacija na SEAD-u podrazumijeva mnoštvo classeva i radionica, samo jednog stalnog profesora, a ostali su gosti – to su bili ljudi koji su trenutno aktualni kao pedagozi, koreografi, plesači – vrlo snažni na sceni. SEAD je bilo mjesto kroz koje su ti učitelji prolazili sa punim pladnjevima a mi smo grabili što smo htjeli i koliko smo htjeli i na način na koji smo htjeli. Zato SEAD – jer se poštuje individualnost. Zapravo im je individualnost najvažnija.

    Lada PetrovskiDakako da se moraju zadovoljiti zadani kriteriji, prati se napredak studenata, česti su razgovori sa ravnateljicom i učiteljima, feedbacks... uvijek se od nas htjelo još ali i mi smo sami od sebe očekivali svaki dan sve više. Nije bilo jednostavno, ali znali smo zašto smo tamo i strast za stvaranjem i plesom nas je uvijek gurala dalje.

    Što znači biti diplomirani plesač suvremenog plesa u Hrvatskoj, odnosno Sloveniji?

    Diploma je materijalizirana potvrda iskustva, i to je sve. Ipak kao plesač uvijek moraš proći audiciju da bi ušao u kompaniju ili projekt. Događa se također da nakon radionice budem pozvana u neki projekt. Kod nas plesača ništa ne ide preko ili zbog papira, nas se promatra i profesionalci naravno vide sve, na kraju krajeva nas se gleda na sceni s diplomom ili bez nje. Moja diploma znači meni (a i mojim roditeljima kad ih pitaju je li mala diplomirala, da kažu: »Fala Bogu, jest.») jer znam da su to tri godine rada, iskustva, saznanja i samopropitivanja kakvog vjerojatno više nikad neću doživjeti. Koliko to znači u Hrvatskoj ili Sloveniji ne znam, zapravo mi nije ni bitno.

    Koliko su česte ozljede? Ovog ljeta je u Svetvinčentu bilo puno zamjena, čak i otkazivanja predstava zbog ozljeda plesača, a i ti si imala problema s koljenom…

    Ozljede... U zadnju godinu dana nažalost i prečeste. Znam i razlog. Baš zato mi slijedi velika promjena u poslu i načinu rada i surađivanja. No takvi rizici su život plesača, uvijek se ide dalje i prelaze se tjelesne granice, a tako i psihičke… sitne operacije i ostale radosti. (smijeh) Mislim pozitivno! Puno ovisi i o tome kako se kompanija odnosi prema plesačima, neki otkažu predstavu a neki tjeraju plesače do maksimuma ili do operacije, ali i to je iskustvo, bolno ali produktivno. Svi uče iz grešaka pa tako i plesači, samo što nas boli i tijelo.

    Lada PetrovskiPlaniraš nešto samostalno? Koju forma nastupa i plesni / izvođački izraz ti osobno najviše odgovara?

    Planiram, ali o tome ćemo moći razgovarati za nekoliko mjeseci kada se poslože neke stvari. Želja mi je napraviti solo i to će biti moj sljedeći projekt. U En-Knapu sam skoro dvije godine i svaku predstavu radi pet plesača. Puno ovisi o koreografima koji rade s nama. Mene osobno ne privlači rad u kojem sam samo plesač jer to ne smatram dovoljnim. Ne ispunjava me. U suradnji sa nekim koreografima, režiserima, plesačima, performerima postalo mi je jasno da čak nije ni bitno da li nas je pet ili petnaest ili je na kraju to solo – ako je to kvalitetan proces rada i individualno istraživanje, ako rastemo kroz taj proces. Tu bi izdvojila nekoliko imena ljudi s kojima sam imala vrlo odlično iskustvo – stvaralačko, plesačko i artističko. Kroz rad sa njima najviše sam naučila. To su umjetnici čiji način rada pruža dovoljno prostora za individualnost i koji traže puno iako su svi potpuno različiti: Mala Kline, Laszlo Hudi, Bojan Jablanovec, Salva Sanchis, Matej Kejžar, Ted Stoffer...

    En-Knap se čini prava europska organizacija koja funkcionira po međunarodnim obrascima koprodukcija. Koliko vremena imate za neki novi projekt? Koliko si projekata imala u ove dvije godine i koliko izvedbi, gostovanja?

    Većina izvedbi je bila u Ljubljani, prošle godine smo imali balkansku turneju tijekom koje smo nastupali u Beogradu, Sofiji, Skopju, Draču, Podgorici, Sarajevu i Zadru, negdje po jednu izvedbu a negdje po dvije, s tim da smo imali turneju sa dvije predstave. Ove godine smo išli u Beograd, Sofiju i Svetvinčenat, a čeka nas još Budimpešta i, mislim, Zagreb. Bila je tu i jedna jako zanimljiva predstava koju smo igrali oko četrdeset puta, mislim čak i više zato što se predstava igra jedan na jedan: jedan performer i jedan gledatelj tako da smo imali dva puta dnevno izvedbu i to je trajalo do četiri sata. Mislim da sam tada svoj solo ponovila u svakoj izvedbi dvadeset i četiri puta.

    Na Zadru snova 2008. gledala sam sjajnu, iznimno svježu predstavu Medium koju ste postavile i izvele Martina Nevistić i ti. Što se desilo s tim projektom?

    Medium smo izvele samo jednom u Hrvatskoj u ljeto 2008. Od prosinca 2008. surađujem sa En-Knapom pa se nismo više stigle posvetiti tom projektu. Mislim da ćemo ga uskoro opet oživjeti jer mi ta predstava i osobno jako puno znači, a također i suradnja sa hrvatskim plesačima. Nedostaju mi!

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 3 listopada 2010.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji