Plesna scena.hr

Tvrdoglavi plesni vitalizam – prilog protestnoj akciji

Post festum: 11. Platforma mladih koreografa

• 
  Tijekom svojih deset godina rasta Platforma mladih koreografa učvrstila se kao vjerojatno najvažnija manifestaciju hrvatske plesne scene. Naime, Tjedan suvremenog plesa, pokrenut sredinom 1980-ih, iz korijena je promijenio scenu: otvorio je granice i obzore, podsjetio na antologijska imena povijesti suvremenog plesa i dao uvid u europsku aktualnu scenu. A ona je bila živa, beskrajno raznolika i privlačna i – odjednom – dostižna. Inozemni umjetnici koji su ovdje držali radionice privukli su i povukli za sobom znatiželjne, uporne i nadasve hrabre mlade ljude koji bi ih onda (bez osiguranja prave financijske podrške) slijedili u visoka plesna učilišta diljem Europe, a i dalje. Tamara Curić i Larisa Navojec, utemeljiteljice i nositeljice Platforme, pripadnice su te nove grupe plesnih pionira (podsjetiti ću da se prvi val dogodio 1930-ih kada se iz europskih centara u Zagreb vraćaju mlade plesne umjetnice i otvaraju ovdje svoje škole suvremenog plesa) koje po povratku u Hrvatsku svojom pozitivnom i zaraznom energijom mijenjaju zbilju, odnosno kako to volim reći u tom kontekstu: pomiču brda opće inertnosti…
  
  Tamara i Larisa osnivaju plesni centar TALA, koji postaje organizator Platforme koja ubrzo prerasta u jedinstveno godišnje okupljanje hrvatske plesne scene, događaj koji se temelji na horizontalnom presjeku, susretu i pozitivnom sučeljavanju domaćih snaga. Samo, kad danas kažemo domaće snage zašli smo u područje međunarodnih autora! To znači da smo, uglavnom, dovoljno narasli za otvoreni razgovor, za prihvaćanje različitih poetika i prava na traženje drugačijeg. To znači da se, jednom probivši barijere, autorski bez problema nosimo s Europom i svijetom, što se ne može reći za (kulturnu) politiku naše domovine i njezine metropole. I tu nastaje veliki, duboki prijepor i tu su korijeni protestne akcije Coundown – tijela nezavisne scene koja je popratila, ali zapravo kao neki contradictio in se i ostala u sjeni Platforme – manifestacije tvrdoglavog plesnog vitalizma nacije.
  
  Kako sam imala čast biti u kulturnom vijeću za glazbenu i glazbeno-scensku umjetnost (gdje se krije i mali, majušni prostor plesa), a prije toga u sličnoj funkciji u Zagrebu – gdje je ples prikrpan kazalištu, usudila bih se primijetiti da ni u jednom od ova dva – politički međusobno suprotstavljena tijela (kao da zagrebački ples nije istovremeno i hrvatski ples?) – nije jasan stav ne Što je suvremeni ples? nego Što je nama suvremeni ples? Nama kao gradu, nama kao zemlji?! Trebamo li ga, želimo li da nas on prezentira, ili ga samo podnosimo? Istina je da izmiče kontroli, da je subjekata sve više, pa se godišnja torta mora rezati na sve tanje komade, što izaziva novi aktivizam. Istina je da se svi ne snalaze jednako u novim uvjetima, i da to, ljudski prirodno, teško prihvaćaju. Sigurno je da će uvijek biti povrijeđenih, onih koji će odustati ili protestirati… Ali to i je funkcija nezavisne scene, da podbada, provocira, tjera na samopreispitivanje onu – o gradu i državi zavisnu scenu. Onog udebljanog psa na lancu od kojeg izgladnjeli Ezopov vuk bježi nazad u šumu…
  
  Ali kod nas je kompletna plesna scena tako divno slobodna i gladna i zapravo, očito po reakciji umjetnika, zavisna o mrvicama s pladnja! Pa dajte za početak barem jednu toplu, sigurnu, tehnički opremljenu, suvremenu zavisnu scenu; logistiku, administraciju i tehniku uz zaposlene plesače koji će imati svakodnevni trening i redoviti raspored predstava i gostovanja. Dajte uvjete koreografima da rade sa spremnim, plaćenim plesačima, da možda imaju scenografiju, da naprave kazališno djelo u ravnopravnim uvjetima s redateljima… Pa da vidimo! Zašto bi se svi plesni umjetnici bavili performanceima? Za jednokratnu upotrebu... Redovito, na kazališnim festivalima svjedočimo moći tjelesnog, inkorporaciji plesa i pokreta u dramsko (sa ili bez teksta). Zar mislite da se naši autori ne bi snašli u institucionalnim uvjetima? Zar mi nakon skoro sto godina plesnog školovanja nemamo pravo na mainstream? Na plesni laboratorij? Na sate istraživanja, na doličnu produkciju, na kraju krajeva na podršku?
  
  Evo BadCo je obilježio deset godina rada, ali kao međunarodni umjetnički fenomen. Matija Ferlin stvara po rezidencijama u New Yorku, Torontu, Beču, Ljubljani; Sanja Tropp Frühwald nije ovaj put stigla iz Salzburga; Aleksandra Janeva Imfeld je priliku za rad dobila u pulskom INK-u; Maša Kolar u Sisku… Hoće li biti mjesta u repertoaru ZeKaeMa za visoku, profesionalnu plesnu produkciju kao Interface Snježane Abramović Milković? Gdje će igrati i čime platiti Studio za suvremeni ples svoj Nastup? A gdje su: Rajko Pavlić, naš zgubidan, autor etnourbane poetike koji je, da je imao priliku mogao svijet naučiti drmeš i prije nego su svi poludjeli za lordovima rivedancea; ili Irma Omerzo diskretno uklonjena iz Gavelle nakon sjajnog, tako svježeg Mi – Nous; Barbara Matijević je na sigurnom u Francuskoj, Jasna Vinovrški u Njemačkoj, Maja Drobac u Indiji, izgubila sam iz vida Mariju Šćekić…
  
  Gledajte, neće u Hrvatskoj suvremeni ples ni propasti niti nestati (usput, TALA je na Platformi predstavila krasni mladi ansambl svog pomlatka), jer se hrani stalno novom, svježom mladenačkom energijom, ali se živa tijela hrvatskog plesa besmisleno troše i nestaju. Tijela koja imaju svoje ime i prezime, svoja dugo i teško sticana znanja i na kraju, doma, svoje zakočene i neiskorištene potencijale. Da li to ikoga zanima?
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 12. listopada 2010.

Piše:

Maja
Đurinović