Plesna scena.hr

O ljudima i psu

Bilješke s 11. Platforme mladih koreografa, Zagreb, 2. – 11. listopada 2010.

• 
  Platformu mladih koreografa ove je godine otvorila predstava Glazba (Praticable) u koreografiji Isabelle Schad i u produkciji ekscene, organizacije čije je dugo vremena aktivno i značajno djelovanje na sceni u posljednje vrijeme utihnulo, što i ne čudi s obzirom na teške uvjete i (ne)mogućnosti rada za nezavisnu scenu danas. Problem je predstave, što se ona kao takva ne bi trebala prezentirati, jer je riječ o pukom izlaganju kapaciteta plesa u odnosu na glazbu, što je školsko gradivo plesnih edukativnih institucija. Prije je riječ o prezentaciji radionice iz koje tu i tamo isplivaju zanimljivi detalji i pojedinačni izvođači.
  
  Posebnost ove Platforme bila je izvedba The birds they sing in you, Tomislava Fellera, još jednog plesnog egzilanta. Naime, radi se o jedinstvenom materijalu osmišljenom i izvedenom posebno za ovu priliku u dvorani Gorgona MSU-a, prvi i jedini put. Tragikomika je u tome da se ova izvedba i ne razlikuje previše od ostatka domaće scene koja svoje predstave i nema mogućnosti prečesto reprizirati, bez obzira na produkcijsko okrilje, kvalitetu i zanimanje publike. Feller nas uvodi u prostor plesne dvorane, skiciranja i započinjanja, trenutke kada je plesač sam sa sobom i kada nastaju ideje u pokretu. I premda je njegovo neartikulirano kretanje možda predugo i zamorno, a i apsolutno neadekvatno za prostor Gorgone, zanimljiv je kontrast kojeg postiže kada u tu tihu intimu krenu upadati njegovi glamurozni suradnici škljocajući fotoaparatom i snimajući videokamerom, ukazujući na jedinstvenost tog trenutka i sveprisutnu modernu potrebu bilježenja i izlaganja privatnosti.
  
  Tamara Curić i Larisa Lipovac, osnivačice i organizatorice Platforme, postavile su u prizemlju MSU-a instalaciju Pina i Marta, inspiriranu djelima dviju velikih dama suvremenog plesa, Pinom Bausch i Martom Graham. Ako ovu akciju gledamo u kontekstu u kojem je postavljena, muzejskoj zgradi u vrijeme i na festivalu obilježenom protestnim akcijama plesača zbog nepromišljenog rezanja budžeta za nezavisnu scenu, Pina i Marta samo je jedan u nizu tih protesta. Ples postaje muzejski izložak, postavljen kao skup mjesta zločina, mjesta na kojima je plesna umjetnost kao takva mrtva jer nema honorara za plesače, nego samo preostaje kao u muzeju razgledavati izloške nekih prošlih izvedbi, ono što iza njih ostaje, a to su scenografija, kostimi i videozapisi.
  
  Na Platformi je od inozemnih autora nastupio i glasoviti bugarski koreograf Ivo Dimčev s predstavom We.Art.Dog.Come. Začudna je to predstava o, kako autor kaže, „udaljenostima između kulture i prirode, granicama nečije subjektivne realnosti i reprezentaciji boga“. Kakve to veze ima s onime što se zbiva na sceni, doista ne bih znala reći, ali predstava svakako obiluje fantastičnim izvođačkim trenucima, osobito tu mislim na samog Dimčeva. Uz njega se u predstavi pojavljuju još dvojica izvođača i jedan pas. Dimčev je kažu hit na europskim pozornicama.
  
  Od inozemnih gostovanja na programu su još bili kraći komadi švicarskog dua Dorothée Thébert i Pacala Gravata i srpske koreografkinje Jane Jevtović. U Corps de Ballet, Thébert i Gravat progovaraju o tijelu baletnog plesača, njegovom starenju, memoriji i pobuni kroz vrlo osobnu i dirljivu izvedbu Pacala Gravata. U The Wishing Floor Jana Jevtović na zamračenu scenu stavlja drhtava, nesigurna tijela mladih žena, koja neartikulirano i depresivno gravitiraju oko velikog stola, udovoljavaju egu nekog zamišljenog muškarca, da bi prema kraju histerično uzastopce agresivno padale vođene tuđim uputama. Premda koreografski korektno postavljena, pitam se čemu ova predstava, ovoj publici, nazovimo se zapadnom, i u ovom stoljeću?
  
  O izvedbama koje nisu spomenute u ostalim tekstovima o ovogodišnjoj Platformi mladih koreografa, već smo pisali (Liga vremena, Nastup, Interface, Kritika, Vanishing Acts, Ovo ni(je) moja šuma). Također smo već pisali o dvije od tri koreografije izvedene na natjecateljskoj završnoj večeri Platforme: Solo za krevet i klavir autorice Une Vizek te o pobjedničkoj (za)držati (se) (za) autorica Petre Zanki i Britte Wirthmüller. Uz njih, nastupila je i Petra Valentić s koreografijom Sirena, u kojoj se pokazala prije svega kao izvođačica velikog potencijala kojeg tek treba kvalitetno usmjeriti.
  
  U tradicionalno bogatom programu Platforme, s domaćim i stranim izvedbama, projekcijama filmova, izložbama i radionicama, novost je ove godine bila mogućnost razgovora publike s autorima. I to je ono što plesnoj sceni do iduće Platforme treba poželjeti – kvalitetan zajednički dijalog između predstavnika scene i kulturne politike pri čemu treba saslušati i razumjeti obje strane i doći do rješenja koje će mudrije rasporediti financijske i prostorne resurse.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 17. listpada 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić