Plesna scena.hr

Montažstroj ponovno poziva na pobunu

Festival Perforacije, Rijeka, Zagreb, Dubrovnik, 16. - 25. listopada 2010.: Montažstroj, Vatrotehna 2.0, red. Borut Šeparović

• 
  Predstava Vatrotehna 2.0 kazališne skupine Montažstroj izvedena je prvi put 10. rujna 2010., točno dvadeset godina nakon što je snimljena izvedba originalne predstave Vatrotehna. Montažstroj je time, kao i s nekoliko prethodnih akcija kojima obnavlja i reinterpretira svoje radove s početka devedesetih, obilježio dvadeset godina rada. Predstavu u režiji Boruta Šeparovića i uz dramaturšku obradu Gorana Ferčeca koproducirali su Zagrebačko kazalište mladih i festival Perforacije, na čijem je programu ponovno izvedena 18. listopada. Iako originalno smještena u prostor nekadašnje tvornice Badel, zbog njezina je danas ruševna stanja iz sigurnosnih razloga reizvedba napravljena u ZeKaeM-u, što je činjenica koja i prije gledanja same predstave upozorava na loše stanje javnih prostora (svijesti).
  
  Originalna Vatrotehna kultna je predstava skupine Montažstroj, koja koristi tekst Eshilove tragedije Okovani Prometej, a kojom je skupina obilježila domaću kazališnu scenu s početka devedesetih. U spretno preimenovanoj reinterpretaciji, Vatrotehna 2.0 neizbježno nas suočava s usporedbom prošlosti i sadašnjosti jer istovremeno s projiciranom snimkom originala, nova iznimno mlada postava izvodi identičnu borbenu koreografiju i izgovara identičan tekst tragedije. Kako bi prisjetili na odjeke originala, izvođači na samom početku čitaju isječke iz kritika. Nogometna lopta i dalje je u središtu scene, ali su izvođači za razliku od prve klaunovske postave, odjeveni u maskirne hlače i brendirane majice s logotipima tvrtki čija imena pune današnje novinske stupce, a koje su simboli hrvatske pretvorbe, privatizacije i nefunkcioniranja pravosudnog sustava.
  
  Ipak, reinterpretacija se ne zaustavlja na podvostručenju originalne izvedbe s malim pomacima u sceni i kostimu. Drugi dio predstave je taj koji nas na vrlo izravan i grub način vraća u realnost. Obilježen je manje pokretom, više izgovorenom riječju, provaljivanjem izvođača u prostor publike s njihovim strogo režiranim reakcijama, u duhu modernog 2.0 društva. Vatrotehna dvadeset godina kasnije optužuje publiku za društveno-političku pasivnost, za brigu „samo za vlastiti šupak“, za opću letargiju, za mladost koja ide linijom manjeg otpora i ne poznaje solidarnost, nego samo surfa po internetu, gleda sapunice i sluša turbofolk. Prozivaju se vlast i korporacije i druge, sve u nostalgičnom duhu spram prošlih navodno boljih vremena te apokaliptičnom pogledu na budućnost. Svaki je postupak predstave uglavnom za Šeparovića tipična manipulacija publike koja je usmjerena na izazivanje osjećaja krivnje i gađenja prema samome sebi, a sve ne bili potaknula neku novu revoluciju. Dramaturgija sve većeg intenziviranja audio-vizualno-fizičkog uznemiravanja uspavane publike ide do krajnjih granica tjeranja maloljetnika iz dvorane u vrijeme emitiranja porno filma, metaforički rečeno hodanja po glavama publike uzvikujući na megafon, doslovnim pozivanjem na uzbunu i Prometejski otpor koristeći iritantno zavijanje vatrogasnim sirenama.
  
  I premda je Šeparović dakako u pravu kada kritizira današnje društveno stanje, propale tvornice, jad i bijedu hrvatske političke svijesti, sve posljedice ekstremnog neoliberalnog kapitalizma, ne bih se generalno složila s njime u toj pomalo simplificiranoj slici realnosti. Nije najjasnije kritizira li Šeparović samo današnje društvo ili i ono prethodno. Ako je riječ o ovom prvom, točno je da su solidarnost, aktivizam i društvena svijest pozitivne vrline koje smo u svakodnevnoj brizi za opstanak dobrano zapostavili, ali prošlost koju spominje sigurno nije bila bolja, odnosno bila je bolja samo za one koji su odlučili zažmiriti na jedno oko i praviti se da ne znaju ne čemu se temeljio prošli politički sustav i blagostanje koje je servirao. Ako pak kritizira i jedan i drugi sustav i ako zaziva mogućnost nekog boljeg političko-društveno-ekonomskog uređenja od svih koje smo proživjeli, onda da, ova predstava ne samo da itekako dotiče publiku i tjera ne samo na razmišljanje, nego i na toliko potrebnu reakciju.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 24. listopada 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić