Anis i čokolada

Plesni art laboratorij i Centar Koraki, Rijeka: Dnevnik jednog putovanja, autorice Senka Baruška i Gordana Svetopetrić

• 
  U svim kulturama i svim povijesnim razdobljima čovjek je ritmom, glazbenim i plesnim, kao univerzalnim jezikom, izražavao svu širinu i dubinu emotivnog svijeta. Neki čak tvrde da u svakom čovjeku postoji univerzalni duh plesa, samo smo ga zaboravili, potisnuli, ugurali u zapećak užurbane svakodnevice. Ples smo skloni prihvatiti tek kao povremenu neredovitu razbibrigu, a pred predstave suvremenog plesa postavili smo zastor obostranog nerazumijevanja. Uglavnom.
  
  Senka Baruška i Gordana Svetopetrić autorice su koje putuju već neko vrijeme u potrazi za novim načinima, smjerovima i oblicima u kojima pristupaju i suvremenom plesu i (ne)običnom čovjeku iz publike. U potrazi za univerzalnim duhom plesa nastao je Dnevnik jednog putovanja koji je publika imala priliku premijerno doživjeti na vrlo osoban i osobito emotivan način, u atriju Hrvatskoga kulturnoga doma na Sušaku.
  
  Svijet percepcije krhka je i nestalna tvorevina, a mogućnosti njezinog ispitivanja razi. Autorski dvojac predstave odlučio je angažirati publiku, svakog pojedinca posebno i to su učinile podijelivši MP3 uređaje s dvostrukim parom slušalica, te platnene košarice u čijih se pet pretinaca krilo pet mirisa i pet okusa. Već pri ulasku u Dom publika je pripremljena aromatičnim mirisom i ugodnim, vrlo osobnim dočekom triju uniformiranih hostesa. Tek nekoliko riječi dobrodošlice, uspostavljanje novih međuodnosa u podjeli iskustva slušanja/gledanja/mirisanja/kušanja i meditativna glazbena tema bile su uvod ulaska u prostor igre. Svaki par sluša slijed pet različitih glazbenih brojeva (rock, blues, melodija s asocijacijom na Indiju...), a u svakoj promjeni glazbe kušaju drugi okus (čokolada, kukuruzne kokice, čips od jabuke...) i mirišu drugu aromu (ružmarin, citrusi, anis…). Slijed je za sve isti, ali ne nastupa u istom trenutku kao kod pasivnog promatranja predstave, a naravno asocijacije su maksimalno individualizirane.
  
  Senka Baruška i Gordana Svetopetrić za to vrijeme opetovano izvode istu koreografiju od tri minute rotirajući je prostorom i različitim glazbenim žanrovima. U koreografiji su koristile izravne asocijacije na neke od korištenih melodija, ali i čitavo mnoštvo sitnih duhovitosti čija je namjera srušiti barikade ozbiljnosti, pomaknuti pravila i promijeniti zakonitosti uobičajena doživljaja suvremenog plesa.
  
  U posljednjem dijelu performansa u proces se uključuje i slikarica Melita Sorola-Staničić koja akvarelom nastoji uhvatiti doživljaj promatranja. Slični crteži slikani su i tijekom proba i tako je nastajao dokument koji je zapravo postao dnevnikom plesa. Plesom na tim listovima Dnevnik jednog putovanja i završava. Inače, Melita Sorola-Staničić već desetak godina istražuje nesavršene percepcije prostora i vremena, te bilježi segmente vremena, pri čemu joj je proces dokumentiranja jednako važan kao i njegov rezultat.
  
  Dodajmo još dvije činjenice. Kostimografiju i preoblikovanje atrija Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u iznimno sceničan okvir osmislila je Matea Pasarić, a predstava je nastala u koprodukciji Plesnog art laboratorija i Centra Koraki.
  
  Svaka je umjetnost trenutak nadahnuća i doživljaja i za umjetnika i za svakoga u publici, a Dnevnik jednog putovanja multimedijalno (a bez pretjerane upotrebe suvremene tehnologije) istražuje ravnopravno obje strane. U užurbanom dnevnom ritmu današnjice meditativna atmosfera i opuštajuće sudjelovanje u projektu bio je dobrodošao predah publici koja je odlazila razdragana iskustvom nepodnošljive lakoće postojanja.
  
  Ili, kako su naznačile Baruška i Svetopetrić na programskim lecima: „…u tišini percepcija pripovijeda svijet…“
  
  © Tatjana Sandalj, PLESNASCENA.hr, 26. listopada 2010.

Piše: