Poezija u pokretu

Zagrebački plesni centar: Ariel, kor. Irena Mikec

• Svatko tko je nekad pokušao riječima opisati ples razumjet će me kada kažem kako to nije nimalo jednostavan zadatak. Pisanje i slaganje riječi proces je posve drugačijeg funkcioniranja misli, od pokreta koji i u najbanalnijim životnim situacijama nastupa onda kada riječi zataje. Ipak, poezija je od svih tekstualnih oblika najbliskija plesu jer poput njega ne nastaje linearno, logički, nego iz nekih drugih simboličkih, emotivnih, primarnih okidača koje u većini slučajeva niti ne možemo racionalno objasniti.
  
  Mlada autorica Irena Mikec u svojoj se solo predstavi Ariel bavi upravo istraživanjem povezanosti poetskog izraza riječi i pokreta, ali u obrnutom smjeru, pretvarajući tekst u pokret. Predstava je izvedena 5. i 6. studenog u Zagrebačkom plesnom centru, što je prvi solo nastup te autorice u Hrvatskoj, nakon što je diplomirala na amsterdamskoj Theaterschool te surađivala neko vrijeme s koreografima u inozemstvu. U Hrvatskoj smo je u međuvremenu gledali na 26. Tjednu suvremenog plesa (Being Blanka) i u projektu Monster Tamer.
  
  Poeziju koju je Irena Mikec ovom prilikom koristila potpisuje vjerojatno najpoznatija američka pjesnikinja prošlog stoljeća Sylvia Plath, a naslov posuđuje iz njezine zbirke pjesama Ariel. Ono što nastaje nije puka ilustracija teksta pokretom, niti je to priča o Sylviji Plath, nego koreografkinja naprosto koristi poetski izraz kao još jedan koreografski alat. Ona se ne bavi primarno značenjem stihova, nego njihovom strukturom, dinamikom, slikama koje kreiraju, pokušavajući ih pretočiti u koreografiju.
  
  Ponekad dolazi do potpuno ilustrativnih situacija, poput ruke koja je omotana oko vrata ili umrtvljenog ležanja na tlu, ali pokret uglavnom prenosi energiju riječi i simbola, napetostima, tokom pokreta, dinamikom, jačinom kojom prodire u prostor ili samo stoji na mjestu, dok glazbena podloga uglavnom prati nastalu atmosferu (Alfredo Genovesi). Ona je mračna, samotna, tiha, s ponegdje naglim erupcijama energije koja se ubrzo smiruje, kao toplo svjetlo stolnih lampi na rubu scene, koje pali i gasi, dok ne stvori potpuni mrak.
  
  Ono što je na kraju zanimljivo u ovom radu jest potencijal pokreta koje stihovi Sylvie Plath posjeduju i mogućnost da se iz tih pokreta iščita atmosfera njezinih stihova. Bilo bi zanimljivo vidjeti Irenu Mikec u radu s drugim plesačima, i s većim brojem njih, jer mi se čini da bi mogla postići neke nove kvalitete. Ne znam hoće li Ariel zadovoljiti ljubitelje poezije Sylvie Plath, ali će sigurno zadovoljiti one koji u plesnom kazalištu traže emociju i atmosferu.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 10. studenoga 2010.

Piše: