Eto, iako su vremena sve teža, i umorni ili protestiraju ili odustaju, iz plesačkih se redova stalno izdvajaju nova / stara imena u iskušavanju vlastitih autorskih mogućnosti. Nije to čudno u području suvremenog plesa, budući da mnogi koreografi, odnosno autori plesnog kazališta zahtijevaju aktivne plesače, izvođače koji tijelom promišljaju temu i nude osobnu realizaciju zadanog materijala. (Milana Broš je već 1960-ih potpisivala umjetničko vodstvo jer je rad temeljila na vođenoj improvizaciji, znači svjesno ovisila o kreativnosti plesača.). Tako s vremenom i godinama neki, zapravo kod nas – mnogi plesači osjete potrebu da se okušaju i kao autori. Moglo bi se govoriti o fenomenu hiperprodukcije, velikom broju malih projekata, što je opet rezultat kulturne politike (ili njezinog nedostatka) po kojoj se financiraju novi projekti, a ne i reprize uspješnih ostvarenja (ali to je već stara, nikad riješena tema). Vjerojatno do toga dolazi i zbog nedostatka organiziranih, institucionalnih, jačih kompanija i većeg opsega posla, pa se plesači moraju snalaziti sami.
U četvrtak, 11. studenog 2010. u Zagrebačkom plesnom centru premijeru je imao Plesni atelier NaIva. Njega sada čine Iva Višak i Ivana Miletić Piškor koje su se već prije okušale s kraćim koreografijama, a ovog prigodom su predstavile svaka svoj rad i suradničku ekipu: Višak Ricochet, a Miletić Raščlambu.
Ricochet znači odskok, odbačaj u novu dimenziju. Ovdje je riječ o četiri mlada bića (Višak i tri mladića – Zvonimir Kvesić, Tomislav Kvartuč i Nikola Svirač, a na kraju će im se pridružiti i Deana Gobac) koji se – mrtvi – bude u nekom zatvorenom prostoru, čekaonici iz koje nema van. Uz njih u sekvencama i reminiscencijama tu je, i živa glazba (Ljudmila Šumarova, Ivana Starčević i Matija Antolić) i video film i dramaturgija Tene Bošnjaković... Velika, simpatična, vedra ekipa koja se pretpostavljam, lijepo zaigrala, no pri tom nije riješila osnovno autorsko pitanje poante, razloga predstave, pa tako nije riješen ni žanr ni tzv. osnovni stilski postupak koji bi nam dao ključ za pristup. Da li je to kabaret sa odvojenim točkama, da li angažirana predstava ili zeka-peka? Prije nekoliko dana u Ferrariju je poginula dvadesetogodišnja djevojka, uopće mladi ljudi užasno glupo ginu… Dobro, možemo sve izokrenuti i obraniti se crnim humorom koji pročišćava ali ovdje ga nije bilo, ili barem ne dovoljno da se nametne kao stav i gledište.
Raščlamba Ivane Miletić Piškor je svakako ugodno iznenađenje nakon prošlogodišnjeg Hommagea to Bollywood. Čisto i u asketskom duhu otkrivenog tijela, koreografija se gradi isključivo plesačkim prisustvom i njihovom artikulacijom pokreta, a kreće od stiliziranih gesta u kojima se prepoznaju korijeni indijskog plesa. Iako ohlađeni i distancirani od sadržaja, odnosno koncentrirani samo na formu, plesači tijekom raščlanjivanja pokreta i sekvenca odaju osobne kvalitete: odlučna Dina Ekštajn, smireni Branko Banković, Zvonimir Kvesić uvijek zanimljiv u prijeporu visine, dugih udova i dječačke senzibilnosti, te Petar Banda koji je posebno plijenio energičnom oštrinom pokreta i mekoćom savladavanja prostora. Projekt raščlanjen na te male situacije svakako je autorski korak dalje, i sada još očekuje osmišljenu realizaciju sinteze.
© Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 15. studenoga 2010.
