Pred nekih stotinjak godina Isadora Duncan je zapisala: „Velika zabluda modernoga plesa leži u tome, što misli da mora izumiti, dok treba da se zadovolji time, da pronađe. Čovjek ne može izumiti. On može samo naći.“ Ta misao izronila mi je u sjećanja u nedjelju 14. studenog na novoj predstavi Rajka Pavlića: Session za jednog Stand up plesača. Naime, očito je koliko je i koliko se – Pavlić našao. Koliko je siguran i točan u svom izboru i kako si je, dugo godina ovladavajući sakupljenim materijalima, u rastućoj umjetničkoj zrelosti, posložio nataloženo tjelesno iskustva plesanja: folklora, društvenih plesova, suvremenih plesnih tehnika, show dancea, hip-hopa… Taj svoj specifični scenski oblik i izraz definirao je terminom etno-urbana poetika. On uključuje kritičan, ironičan autorski stav spram zbilje i istovremenu arhetipsku strast plesanja. Ona nije divlja, neobuzdana, šamanski transična, nego suvremeno, urbano suptilna (svjetlosnim godinama udaljena od turbofolka!), osjetljiva na vibraciju i emociju, kao neki razgovor s etno korijenima, pažljivo osluškivanje starih unutarnjih ritmova, izvlačenje iskonskih poriva iz kojih su nastajale forme. Svejedno da li je to sevdah, flamenco, kolo ili tango.
Kako više puta tijekom izvedbe priznaje (i podcrtava natpisom na majici) Pavlić silno voli plesati. I voli da ga gledaju kad pleše. I uopće voli da ga se sluša, želi komunicirati sa publikom kao zajednicom, ali više prokomentirati nego isprovocirati, i zato je našao stand up kao idealnu formu izvedbe u kojoj ostaje razumljiv, duhovit, osoban i društveno angažiran, i pomalo ciničan, a može plesati onako kako želi i kako osjeća. Bez obzira na trendove i aktualne tehnike i stilove, može pustiti ritam kroz sebe, zatitrati sa žicom gitare, pustiti se u čarobne prostore Piazzolline glazbe; ukratko kao da sada može što hoće! Pri čemu se osigurao sjajnom svirkom − ekipom glazbenika spremnih na umjetnički, glazbeno-plesni dijalog, kreaciju i improvizaciju. Uz Pavlića je ponovno, nezaobilazni Mate Matišić (svestrani danguba, koji je i ovaj put Rajku, zgubidanu, spjevao prigodnu pjesmicu), zatim Marijan Krajina (s harmonikom i bandeoneom) i Željko Kovačević (saksofon i klarinet). Predstava na koju u svako doba možete povesti svako društvo.
© Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 19. studenoga 2010.
