Iz Izraela s plesom
Gostovanje: Batsheva Dance Company, Tel Aviv, Izrael, Project 5, kor. Ohad Naharin
-
Veleposlanstvo Države Izrael i Židovska općina Zagreb na vrlo su lijep način obilježila stotu obljetnicu osnutka Doma zaklade Lavoslava Schwarza organiziravši 21. studenog 2010. u HNK (kao humanitarnu akciju za djecu Kuće Sv. Josipa) nastup znamenite Batsheva Dance Company. Izrael je inače primjer države koja drži do suvremenog plesa, i koja je, prepoznavši mogućnosti te univerzalne umjetničke i ljudske komunikacije, zapravo u kratkom roku izrasla u plesnu velesilu, te tako uz osobnu promidžbu ima i, recimo to aktualnim rječnikom, izvrstan izvozni proizvod.
Preko festivala Tjedan suvremenog plesa upoznali smo više odličnih skupina ali se drži da je Batsheva u svakom pogledu vrh te jake piramide izraelske plesne scene. I teško da je bilo razočarane publike, iako je Project 5 Ohada Naharina manje, komorno djelo za pet plesačica, koreografski kolaž složen od četiri rada nastala u rasponu od dvadesetak godina. Svakako, ujednačeno ženskim tjelesnim pismom odličnih plesačica (Chen-Wei Lee, Ariel Freedman, Rachael Osborne, Michal Sayfan, Bobbi Smith) predstava je zaživjela kao cjelina.
Prvi dio programa čine tri koreografije izvedene u jednostavnim, ženstvenim malim crnim haljinicama. Prvo djelo George&Zalman čista je, matematička struktura gradnje osobne priče unutar grupe, po fazama kontroliranim razvojem sekvence. Svaki put kreću iz iste početne pozicije i stignu malo dalje, iza čega slijedi po neki osobni ispad i opet povratak u grupu. Tema je osobno proživljena, urbana, uz cinične stihove Charlesa Bukowskog (u suprotnosti s nježnim tonovima glazbe Arva Pärta), kao neka seansa samoohrabrivanja za preživljavanje.
Druga koreografija je još jedna inačica slavne Ravelove skladbe. Naharinov B/olero je duet koji slijedi ohlađenu, mehaničku sintersajzersku verziju Tomite; nudi novo čitanje, ali ne pripada ni u najzanimljivije suvremene izvedbe Bolera, a niti u važnija ostvarenja unutar Naharinovog opusa. Treći dio, trio Park iz predstave Moshe plošni je ženski ornament, koji ima odličan efekt crnog teatra: crne haljinice se stapaju s crnom pozadinom te se bjelina udova i glave osamostaljuje u geometrijski preciznom crtanju pokrenutih oblika.
Posljednja koreografija Batsheve u Zagrebu bila je Black Milk, u punoj plesačkoj, djevojačkoj postavi u bijelom, u odnosu jedna naspram četiri, ona je neki oblik inicijacije, ženskog rituala uvođenja nove članice. Pokret oscilira između skladne ljupkosti, smirenja i strasnog, na trenutke baš mahnitog ispada menada gdje je do punog izraza došla karakteristična eksplozivna snaga Naharinovog plesnog stila.
© Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 23. studenoga 2010.
Piše:
MajaĐurinović