Zaslužena dominacija Nastupa

U povodu dodjele nagrada Hrvatskog glumišta za suvremeni ples

• 
  Nakon dodjele Nagrada hrvatskog glumišta za suvremeni ples emocije se polako stišavaju, provodim inventar nakupljenih dojmova i razmišljanja, pa evo nekoliko naknadnih zapažanja i komentara.
  
  Prva stvar koja svakome upada u oko je da jedna predstava apsolutno dominira ovogodišnjim nagradama. Priznanje Nastupu Matije Ferlina u čak tri kategorije moglo bi se protumačiti količinskim nedostatkom radova dostojnim priznanja, s čime se, recimo, suočio žiri u kategoriji operete i mjuzikla. (Inače, budimo svjesni da ples ima najmanje nagradnih kategorija među svim kazališnim natjecateljima, jer nema, primjerice, glavnih i sporednih uloga niti nagrada za mlade plesače; valjda se podrazumijeva da su u plesu samo, i vječno, mladi). No u procesu odlučivanja, kao članovi žirija vrlo složno smo zaključili da se ova predstava ipak izdvaja od drugih koje su se našle u gornjem dijelu matematičke tablice nastale u procesu individualnog bodovanja i matematičkog zbrajanja koju smo koristili kako bi došli do indikativne rang-liste najboljih (od kojih su se tek tri mogli naći među nominiranima u svakoj kategoriji).
  
  Još par riječi o procesu odlučivanja prije nego zaključim čemu, u današnjem trenutku hrvatske suvremene plesne scene, odaju priznanje nagrade Ferlinovom Nastupu. Relativna neutralnost brojeva kao garancija transparentnosti vlastitog postupka ocjenjivanja dala nam je dodatnu sigurnost, s obzirom na različitosti naših estetskih ukusa i sklonosti, te na veliku stilsku, estetsku, konceptualnu i svaku drugu raznovidnost suvremene plesne scene. Također, svaku smo predstavu nastojali gledati prema njezinim individualnim zadanostima i karakteristikama (npr. velika ansambl predstava / koreografska minijatura / narativno plesno kazalište/ eksperimentalni rad, itd) i unutar njih procijeniti izvrsnost postignuća. Pri tome smo baratali kategorijama: originalnost; profesionalnost; jasnoća, dubina i relevantnost umjetničke ideje te konzistentnost njezine artikuliranosti kroz predstavu. Nastojali smo također promatrati djela u širem kontekstu europske plesne scene pitajući se kako bi ona kotirala s obzirom na te kategorije izvan Hrvatske. Donekle smo, no ne i odlučujuće, imali na umu i ranije dodijeljene nagrade.
  
  Koreografski i u cjelini, Ferlinov Nastup je prema tim odrednicama matematički i jednoglasno istaknut kao predstava koja je definitivno originalna, koja postavlja nova, aktualna pitanja o plesu kao izvedbenoj umjetnosti, čineći to razvija nove pristupe radu s plesačima, sugerira neke nove odnose publike prema sadržaju na sceni, te tako pomiče granice koreografiranog, plesanog i viđenog. Nastup je višeslojan, a istovremeno koreografski minuciozno i konzistentno razrađen dijalog s konkretnim plesno-povijesnim periodom (1980-e), koji nije izabran slučajno; Ferlin u tom dijalogu jasno, autorski suvereno, s velikim umjetničkim integritetom te poznavanjem i poštovanjem povijesnog nasljeđa, izražava svoj stav te postavlja svoja današnja pitanja o suvremenom plesu. Problematiziranje plesne vještine i tjelesne (savršene) forme kao osnova plesne kreacije, daje se kroz paradoks oslobađanja od tehničke perfekcije putem tehničke perfekcije nekog drugog reda/kategorije, razrađene krajnje detaljno i profesionalno. Taj paradoks se pojačava prezentacijom putem (za hrvatske pojmove) relativno velikog ženskog ansambla, na velikoj sceni, čime se ovaj, u mnogo aspekata, radikalni eksperiment stavlja u kontekst mainstreama. Ako suvremeni ples i dalje shvaćamo kao stav i način razmišljanja a ne estetski definiran unitarni stil (da parafraziramo i dalje aktualnog Johna Martina iz 1930-ih), onda Ferlinova pitanja rezoniraju globalno, ona su aktualna pitanja svjetske plesne scene. Za dio publike ta su pitanja i način na koji ih on postavlja problematična, neprihvatljiva, te će izazvati i otpor (kako to često biva kod suvremenog plesa, u kojem se protest to nije ples! povijesno u mnogo navrata pokazao kao najava značajnog umjetničkog prodora).
  
  Nastup, njegov autor i jedna od izvođačica dobili su priznanje struke u dobroj konkurenciji. Premda je, s obzirom na broj predstava izvedenih u posljednje dvije godine, ta konkurencija mogla brojčano biti i veća, pa kao ovogodišnji žiri apeliramo na producente i autore da ubuduće revnije prijavljuju svoje predstave. Ima smisla, ovakva je vidljivost u javnosti bitna. Tim više što se Nastup, ali i cjelokupna plesna produkcija, ističu i na još jedan način: među svim dodijeljenim nagradama u noći 24. studenog, to je bio apsolutno najradikalniji umjetnički iskaz koji je vidljivo odskakao iz opće mase konvencionalnih kazališnih pristupa. Zato mislim da bi bilo itekako važno vratiti izgubljeni atribut suvremeni kategoriji suvremenog plesa u nagradama hrvatskog glumišta. Dok je ples izraz koji obuhvaća sve – i folklor, i društveni i sportski i komercijalni i urbani/ulični i svaki drugi ples, pa i balet, suvremeni ples, koliko god bio raznovidan, razveden i stilski neuhvatljiv, označuje posebnu kategoriju umjetničkog plesa, sa svojom poviješću, granama i svakako – pogledom, stavom, načinom razmišljanja, za koji je baš suvremenost bitna značajka.
  
  A što će s Nastupom biti dalje? Predstavnici struke stali su iza njega, predstavili ga široj javnosti, no kada ćemo ga i gdje opet vidjeti bolno je i stalno pitanje suvremenog plesa u Hrvatskoj. Osim vrlo specifičnog, a za ovu predstavu premalog, prostora Zagrebačkog plesnog centra, nema kazališnih pozornica specijaliziranih za ples niti onih kazališta koja bi kao dio svoje repertoarne politike kontinuirano producirala i plesne predstave. Izvrstan projekt Studija za suvremeni ples koji ga izvodi na neke nove umjetničke putove, mogao bi, unatoč nagradama, ogromnom uloženom trudu i radu, zamrijeti, kao i mnogi drugi prije njega.
  
  Nema ni muških plesača, kao što je na dodjeli simpatično potvrdio vapaj Ognjena Vučinića. Posezanje za tjelesno osviještenim glumcima, kao nadomjestku za muške plesače, od izlaza u nuždi počelo se već, zbog kontinuirane nužde, pretvarati u određeni prepoznatljivi hrvatski brend, da ne kažem žanr. Pitam se gdje su, na primjer, oni mladići koji su zadnjih godina maturirali u školi Ane Maletić? Premda, možda smo na pragu promjena – pojavljuju se u predstavama neki novi, zanimljivi dečki, iz pomalo neočekivanih izvora poput break-dancea i hip-hopa, možda ćemo ih vidjeti na dodjeli nagrada za dvije godine.
  
  Još jedna zanimljivost, koje smo postali svjesni tek u loži, za vrijeme dodjela,– nagrade je pokupila Pula! Koreograf i oboje nagrađenih plesača su Puljani, što nije beznačajno u doba aktualnih razgovora o potrebi decentralizacije plesne scene. Pula se, unatoč dominaciji Zagreba i deklariranoj snazi Rijeke, pokazala kao važno žarište plesnih zbivanja, kao proizvođač umjetnika i projekata koji, često kao nezavisni akteri (osobito je to slučaj s Robertom Milevoj), udahnjuju hrvatskoj sceni svježinu i novinu, ali i doprinose kontinuitetu njezinih najetabliranijih segmenata poput ZPA i Studija za suvremeni ples. Pula kao hrvatski plesni centar – zašto ne? Taj fenomen zaslužuje detaljniju analizu i očekujemo daljnje novosti iz Pule, a do tada, nastavljamo gledati ovogodišnje i novogodišnje predstave suvremenog plesa i nagađati kamo će nam, za dvije godine, usmjeriti pažnju neki novi žiri.
  
  © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 30. studenoga 2010.

Piše: