Igra na sigurno

Zagrebački plesni centar: Duo Trio, kor. Rina Kotur

• 
  Nakon što je radom Klackalice prije nekoliko godina pobijedila na Platformi mladih koreografa, Rina Kotur pod okriljem dance_lab collectiva ponovno koreografira pa je ovih dana u Zagrebačkom plesnom centru premijerno izveden diptih Duo Trio. Riječ je o dvjema kraćim koreografijama koje nastaju sličnim postupkom gradacije i varijacije, služeći se različitim startnim točkama.
  
  Tako najprije vidimo Trio u kojemu se plesačice odjevene u decentne haljine otvorenih leđa u gotovo neprestano jednakom prostornom odnosu međusobno osluškuju i slažu pokret u kontinuiranom valu. Ženstvenim, mekim linijama temeljenima na spiralnom kodu, njihov je pokret najprije vrlo sitan i suzdržan da bi se s vremenom razvio s nešto širim prodorima u prostor, ali uvijek ograničenima nevidljivom niti njihova međusobnog razgovora. Izvođačice su ženstvena Nina Sakić, koja dominira triom, zatim suptilna Karolina Šuša s posebno jakom scenskom prisutnošću, te samozatajna Ivana Vratarić. Njihova su lica bezizražajna, a da bi pokret bio nešto više potrebno je upustiti se u njihov mantrični vrtlog potpomognut kontemplativnom glazbenom podlogom Clifa Martineza (Solaris). Bez većih dinamičkih oscilacija, osim ponegdje s kojim jačim akcentom, Trio je intimni ženski trokut koji djeluje u neprekinutom čvrstome lancu.
  
  A onda nešto posve drukčije. Duo je ekspresivan i dinamičan, već od samog ulaska izvođačica koje doslovno uskaču na scenu da bi nas trgnule iz meditativnog stanja u kojem nas je ostavila prva koreografija. Ovdje je startna pozicija nijemi film i njemu specifični gegovi popraćeni Šostakovičevim valcerima i polkama. Za razliku od prvog apsolutno apstraktnoga dijela, za drugi dio specifičan je pokret bogat gestom, glumstvenim potencijalom izvođačica, vrlo talentiranom Ivanom Pavlović i prikladno nespretnom Martinom Tomić. I one poput prethodnog trija variraju, sada ne čisti pokret, nego cijele situacije, dobivši materijal sasvim različite duhovite atmosfere.
  
  I premda bismo obje minijature mogli okarakterizirati kao školski i sigurno, ali nesumnjivo vješto složene koreografije sa zadatkom varijacija na temu, jedino njihova jukstapozicija odaje svojevrsni autorski pečat. Kotur ništa ne tvrdi, ništa ne ispituje, ne bavi se ničim posebno, nego pred publiku stavlja dva kontrastna plesna komada, pa tko što voli. Pitanje je – da li je to „istraživanje ustaljenih plesnih formi i pronalaženje novih metoda u stvaranju plesnih materijala“, što su ciljevi dance_lab collectiva navedeni u programskoj knjižici?
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 1. prosinca 2010.

Piše: