Susret u imaginarnom trokutu

BADco., Zagreb: Točka sabiranja, kor. Ana Kreitmeyer i Zrinka Užbinec, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

• 
  Čini se kako su plesači ove sezone u prvom planu kolektiva BADco. Nakon posljednje premijere, sola plesačice i koreografkinje Nikoline Pristaš, na red su došle i druge dvije plesačice i koreografkinje iz kolektiva, Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer. I sve to u desetoj obljetnici grupe autora koji se s plesnom publikom nisu uvijek nalazili u zajedničkoj točki, jer uvijek su izrazito drugačiji, a svega se što je drugačije bojimo. I upravo je, smatram, konačno i dosegnuta ta Točka sabiranja, kako i glasi naslov predstave.
  
  Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer ulaze u polje intenzivne komunikacije, polje ispunjeno pokušajima i pogreškama, napetostima i popuštanjima, razilaženjima i savršenim sinkronizacijama. Gledamo uzbudljivo dijalogiziranje tijelom, gestom i ritmom, pulsom koji struji tijelom i koji je svima zajednički, ma koliko bili različiti. Obje izvođačice imaju vrhunsku tehniku, ali još važnije izniman senzibilitet jedna za drugu. Ogoljena je scena, nema zvučne podloge, kostimi (Silvio Vujičić) su jednako uniformno sivi, a tek na polovici predstave, kao u kakvoj igri pronađi razliku, shvatimo da nisu isti.
  
  Izvođačice najprije, svaka u svom dinamičkom prostoru razvijaju specifični koreografski jezik, pogledima se i gestama pokušavajući sporazumjeti, usuglasiti, u intenzivnom nizu, dok konačno ne odustanu od te potrebe i od kretanja uopće. Slijedi mute faza. Leže potrbuške, ali ih bivanje u zajedničkom okruženju primorava na nastavak. Nakon dugog nedogađanja, započinju ritmično odskakivati, zvučati tijelima koja odzvanjaju praznim prostorom. Tijelo nikada ne šuti. Čak i kada ih ne vidimo jer ulaze u neosvijetljeni dio scene, čujemo udarce i na temelju zvuka možemo rekonstruirati kojim dijelom tijela su dotaknule pod.
  
  Kada se i taj kôd istroši, izvođačice prostor fizički odijele dijagonalno rastegnutom vrpcom, da bi svaka u svojemu nastavile iznova iscrpljivati vlastitu plesnu materiju, vidljivo različite. Sada njihovim pomicanjem, i rastezanjem trake, možemo pratiti i kako jedna drugoj ulaze u riječ i trenutke kada se nadopunjuju (ili mi to želimo), a onda ponovno nit nestaje i one su dvije posve zasebne cjeline. I tako može u nedogled. Kada se ugase svjetla, spomenuta traka svijetli u mraku, ali zajedno s još dvije povezne linije koje su sve dotad bile nevidljive, skicirajući kako je Točka sabiranja imaginarno mjesto u gledalištu, zapravo trokut između pojedinačnoga gledatelja i dvije plesačice.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 3. prosinca 2010.

Piše: