Predstava Ane-Marie Bogdanović i Brune Isakovića: Tko mi je uzeo žvaku iz pepeljare?! spada u iznimne, duhovite, male, intimne i tople doživljaje plesnog kazališta. To je bilo u potpunoj suprotnosti sa velikom, hladnom i vlažnom tamom parka Ribnjak unutar kojeg se, i tog kišnog 26. studenog 2010., sakrila usamljena zgrada. No, poznata dvorana je neka sasvim nova: pregrađena, preokrenuta odnosa publike i scene. Na ulazu, uz improviziranu garderobu, nasmiješeni, pun pozitivne energije Bruno Isaković sa sjekirom cijepa ulaznice. (Naknadno prepoznajem: sjekira je simbol snage, kreativnog rušilaštva koje oslobađa…) Na sceni je lijepa dama s koprenom u crnom: Ana-Maria Bogdanović koja teatralno i simbolično drži veliku staklenku s – tijekom predstave razumijem – medom.
Ana-Maria Bogdanović i Bruno Isaković, istovremeno autori i izvođači, imaju svoj prostor, svoj ključ i sistem igre. Oni su učiteljica i učenik koji tijekom predstave mijenjaju odnos i pozicije; (plesna) umjetnica i umjetnički novak, mlada, još neistesana osoba koja velikih očiju želi ući u taj sveti prostor (gdje gori tajanstvena vatra). To uvlačenje (mjestimice i lukavo navlačenje na slatko!) nije jednostavno, mukotrpno je to ovladavanje sobom, pretvaranje iskonskog, divljeg u kultivirano, harmonično, svjesno. I što na kraju, nakon svega, da li je mladom plesaču pala sjekira u med? Jednom zaražen, fasciniran iluzijom, uvučen u čarobni svijet umjetnosti, zaslužuje, dobiva scenski prostor, ali on je, u završnoj grotesknoj sceni predstave, u najmanju ruku – vrlo nestabilan…
Premijera na Ribnjaku potaknula me na par pitanja. A i trebalo je iskoristiti priliku jer je Bruno Isaković poput većine u Europi školovanih plesača ptica selica i vrlo rijetko u našim krajevima. Pitala sam ga što se to dogodilo 1999. kada je došao u Centar mladih Ribnjak? I da li je to ono što ga vraća danas nazad?
Bruno mi je ipak odgovorio elektronskom poštom iz Istanbula: „Da, 1999. godine u CMR-u je započeo velik preokret u mom životu. Upoznao sam Ana-Mariju, i ona je vrlo brzo, kroz svoj pedagoški rad i inspirativnu angažiranost u plesnoj umjetnosti, uspjela na mene prenijeti ljubav prema plesu. Sudjelovao sam u nekoliko njenih predstava te nakon tri godine počeo razmišljati o plesnoj akademiji.
Završio sam prve dvije godine studija na Rotterdam Dance Academy, potom sam se preselio u Amsterdam u potrazi za individualnijim pristupom plesnom obrazovanju te 2009. godine diplomirao sa Theatre School, Modern Dance Departement. Tokom studija u Amsterdamu, imao sam prilike raditi sa ljudima koji su snažno obilježili moj razvoj (Sara Wiktorowicz, Francesco Scavetta, Bruno Caverna...). Nakon diplome zadržao sam se jednu godinu u Nizozemskoj, radeći na vlastitim projektima i sudjelujući kao plesač u raznim drugim.
Sadašnji boravak u Hrvatskoj obilježava moj novi period, vjerojatno i vrlo logičan slijed, istraživanje sebe u ulozi predavača. Počeo sam održavati plesne radionice na Ribnjaku, Studiju za suvremeni ples i Zagrebačkom plesnom ansamblu, te podmladku u SSP-a. Ovaj mail pišem iz Istanbula gdje trenutno, po drugi put, držim plesnu/koreografsku radionicu na Bilgi Sveučilištu studentima treće godine.
Što me vraća u Ribnjak? Ponajviše izazov i želja za istraživanjem novih mogućnosti, želja koja je i potekla iz tog istog prostora. Po meni, vrlo je pozitivno i inspirativno preispitati izvore svog početka. Predavati u dvorani gdje sam napravio svoje prve plesne korake, te imati probe za predstavu sa vrlo bliskom prijateljicom i osobom koja me je nadahnula plesom veliko je zadovoljstvo. Integritet stvoren ovim razvojem situacije djeluje na mnogo slojeva istovremeno i daje osjećaj potpunosti. Prijateljstvo, inspiracija, kreativnost. Tko mi je uzeo žvaku iz pepeljare?! je prvi novi plod naše suradnje.
Istovremeno je pitanje postavljeno i Ana-Mariji: Pretpostavljam da si podržala i uputila Brunu u svijet – i sama si prošla plesni studij u Belgiji! Što ti znače njegovi povratci, kako vidiš novog kolegu, i zašto mu s takvim, dražesno zlobnim zadovoljstvom nabacaš svu onu rekvizitu dok se on, jadan (sam je to htio?) njiše nad ponorom i hvata ravnotežu?
Ana-Maria Bogdanović: "Nakon povratka u Hrvatsku svoje plesno utočište pronašla sam u Centru mladih Ribnjak gdje sam pokušavala prenijeti znanje i iskustvo stečeno na školovanju u Belgiji. Završila sam Vlaamse Dance Academie u Bruggeu. Odlučila sam provesti svojevrstan eksperiment pokušavajući dedukcijom tehnike Alwina Nikolaisa pojednostaviti i stupnjevati njegov class tako da i potpuno neosviještena tijela mogu u okviru svojih anatomskih predispozicija postupno ovladati tijelom i prostorom. Ubrzo u Ribnjaku stvaramo jednu veliku grupu zaljubljenika u ples, koji su oduševljeno prihvatili moj pristup radu kao s profesionalnim plesačima, ali prvenstveno intenzivnog rada na svom tijelu i promišljanju o plesu. Zamijenili smo tada svoje izlaske treninzima u Ribnjaku koji su uglavnom trajali i po dva sata duže od predviđenog termina i stvorili uz dramski studio (Kseniju Rožman i Anju Maksić Japundžić) svoje prve zajedničke predstave za SKAZ, što nam je 2003. donijelo i prvu nagradu te posebnu nagradu za doprinos plesnoj umjetnosti.
Tada sam imala i dosta muških plesača u dvorani, što je stvaralo drugačiju energiju i želju da se ide dalje. Neki od njih završivši plesne akademije danas rade u inozemstvu, a neki su se kao Bruno vratili nastaviti moj eksperiment!
Bruno je bio jedan od dečkića koji su odmah stali u prvi red (iako nisu znali ni jednu vježbu) i htjeli znati sve odmah i sada! Imao je predispozicije, puno kreativne energije i snage izdržati.
Veliko je zadovoljstvo danas gledati Brunu u dvorani dok pleše ili predaje i dok radim s njim vraća mi se misao Stevena Iannaconea – mog najvećeg uzora – kako je ples način života, jer on zaista živi ples.
A predstava je sve to što smo prošli i razni odnosi u koje smo se doveli, pa je možda balans na užetu upravo izbor plesa kao životnog odabira, a opterećivanje ono što uz njega dolazi. Da li kao mama koja svom djetetu želi reći što ga sve čeka, a zna da on to mora proći sam ili kao prijateljica koja pomaže i odmaže u isto vrijeme ili kao kolegica-suparnica?“
© Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 4. prosinca 2010.
Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS i Centar mladih Ribnjak
Tko mi je uzeo žvaku iz pepeljare?!
autori i izvođači: Ana-Maria Bogdanović i Bruno Isaković
glazba i oblikovanje zvuka: Tibor Szirovicza
scenografija: Patrizia Donà
video dizajn: Bruno Isaković
