Drukčiji pogled za ravnopravnost
Gostovanje: Compañía de Teatro y Danza El Tinglao, In-Grave, kor. Ángel Negro, Zagrebački plesni centar
-
Uključivanje osoba s invaliditetom u profesionalne umjetničke produkcije važno je iz mnogo razloga, ali ponajviše zbog ukazivanja na potrebu njihova što boljeg integriranja u svaki drugi segment društva. Za osobe s tjelesnim invaliditetom, umjetnost pokreta je poseban izazov, a usprkos tomu u plesu svjedočimo vrhunskim projektima i izvedbama poput onih britanske skupine Candoco. Ako se sjetimo gostovanja belgijskoga Theatra Stap prije nekoliko godina na Tjednu suvremenog plesa, znamo kako i osobe s mentalnim poteškoćama mogu ravnopravno sudjelovati u sjajnim umjetničkim ostvarenjima, samo kada im se za to pruži prilika. Na sve ovo nas i na domaćoj sceni kvalitetnim predstavama iznova uspijevaju uvjeriti Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, a u posljednje vrijeme i kazališni rad Udruge Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura gluhih – Dlan.
Međunarodni dan osoba s invaliditetom bio je povod gostovanja španjolske skupine El Tinglao u Zagrebačkom plesnom centru 3. i 4. prosinca s predstavom In-Grave, kao i njihove radionice pod nazivom Ograničenost kao kreativno ishodište, a sve u okviru inicijative Hrvatskog instituta za ples i pokret Integracija kroz plesnu umjetnost. Predstava In-Grave (španjolski: bez težine, lagano), koreografa Ángela Negroa, upravo se bavi izjednačavanjem izvođača sa i bez invaliditeta, promjenom uobičajene perspektive s kojom promatramo tijelo.
Polazišna točka predstave jest gravitacija, točnije njezino odsustvo ili levitacija u kojoj svi izvođači imaju jednaku priliku za kretanjem. I oni pritom ne lebde doslovno, nego postavljanjem lagano nagnutih ogledala na stražnji zid scene, omogućuju publici drugačije sagledavanje tijela, ono iz gornjeg rakursa, iz kojega sila koja tijelo privlači tlu prividno ne djeluje. Izvođači koji ne mogu hodati kreću se sjedeći i ležeći, dok su izvođači bez invaliditeta stavljeni u poziciju partneringa s invalidskim kolicima, što je svakodnevna vještina onih koji ne mogu hodati.
Posebno snažni su dueti izvođača sa i bez invaliditeta u kojemu jedan podržava drugoga. Svojevrsni lajtmotiv predstave su elastične vrpce kojima su izvođači vezani uz strop ili rubove scene, djelujući kao privlačna sila od koje se ne mogu odvojiti ili koja ih odvlači sa scene. Na gravitacijsku silu publiku također čitavo vrijeme podsjećaju invalidska kolica koja na početku predstave dramatično padaju i ostaju do kraja visjeti ponad gledališta. Dramaturški, In-Grave je posložen u kabaretskom stilu, ponekad ne najspretnije nižući glazbene brojeve i scene kroz koje nas vodi komični André Borner. I premda nije riječ o velikoj produkciji poput spomenutih Candoco ili Theatra Stap, predstava In-Grave još je jedan podsjetnik kako je svako tijelo potencijalno plesno tijelo, ili još važnije, kako je svaka osoba dio zajednice, bez obzira na nedostatke, a u njemu je ravnopravnost uvijek moguća i nužna, samo je ponekad potrebno promijeniti perspektivu kako bismo toga postali svjesni.
© Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 13. prosinca 2010.
Piše:
JelenaMihelčić