Plesna scena.hr

Između elevacije i gravitacije

Gostovanje: Dame de Pic, Bruxelles, Belgija, Humus vertebra, kor. Karine Ponties, Zagrebački plesni centar, 25. i 26. siječnja 2011.

• 
  
  Humus Vertebra plesna je predstava belgijske koreografkinje Karine Ponties, premijerno izvedena 12. ožujka 2009. godine u Théâtre Les Tanneurs u Bruxellesu, trenutnoj administrativnoj rezidenciji skupine pod njenim umjetničkim direktorstvom, Dame de Pic. Predstava je 25. i 26. siječnja 2011. gostovala u Zagrebačkom plesnom centru.
  
  Ponties je autorica tridesetak plesnih projekata, među kojima su Holeulone, najbolja plesna predstava u Belgiji s francuskog govornog područja, i kod nas na Tjednu suvremenog plesa 2003. godine predstavljena solo predstava Brutalis (nagrađena nagradom SACD). U predstavi Humus Vertebra polazi od strašila koje je za nju „dirljiv i kontradiktoran lik, usamljeni čuvar postavljen da ulijeva strah, ali nikad nikoga nije uspio zaplašiti. On pripada mašti. To vertikalno biće čovjekov je dvojnik, auto-portret bez imena.“ Strašilo je predmet istraživanja cijelog ciklusa o strašilima, koji sadrži sola Fidèle à l éclair, Havran i Babil te svojevrsnu rekonstrukciju i objedinjenje u njima tretiranih figura – trio Humus Vertebra.
  
  Na početku predstave strašilo poprima oblik konzistentne antropomorfne spodobe, skulpturalno konstruirane od tri izvođača i tri drvene kutije. Učvršćeno konopima, obitava između neba i zemlje. Otpuštanjem konopa spodoba postupno gubi konzistentnost, postaje sve nestabilnija, nesigurnija, krhkija, ali i životnija. Umnaža se - tri izvođača (Eric Domeneghetty, Claudio Stellato, Jaro Vinarsky), jedan u crnoj haljini, dvojica u skitničkoj odjeći (kostimografija Samuel Dronet), ulaze u luckasto poigravanje, ludističko istraživanje svekolikih ideja strašila. Izlažu se neizvjesnosti bivanja, upuštajući se u suigru kojom se suptilno izmjenjuju manipulacija, brutalnost, rizik, zanos, zabava, nježnost, melankolija, šala, bol, strah, nesigurnost, ranjivost... 
  
  Maštovite transformacije počivaju na kontinuiranom egzistiranju između elevacije i gravitacijske prikovanosti, kao težnji ka sigurnosti (superiornosti) i neminovne nesigurnosti. To je ostvareno osobito kroz borbu izvođača s ravnotežom i elemente akrobatike koji vješto uvlače publiku u osjet krhke granice sigurnosti – s jedne strane prisutno je povjerenje u superiornu fizičku spretnost izvođača, s druge strane nesigurnost zbog imanentne opasnosti izvođenih elemenata. Iz te igre, ispunjene brojnim simbolikama, dakako da nimalo nisu izostavljene drvene kutije kao rekviziti koji također prolaze kroz razne transformacije značenja (scenografija Wilfred Roche). Topla, intimna i kompleksna suigra ostvarena je, dakle, spretnim i sretnim spojem fluidnog suvremenog plesa i cirkuskih vještina.
  
  Spajanje različitih umjetničkih disciplina u skladnu cjelinu osnovna je postavka autoričina originalnog stila. Značajan prinos ostvarenom skladu daje i projekcija grafičkih skica Stefana Riccija, portreta hibridnih likova u kombinaciji ljudi i zvijeri. Hibridni likovi koji periodično promiču platnom, postavljenom iza kružnog izvedbenog prostora, produbljuju fantastičnu atmosferu, uvlače gledatelja u prostor između sna i jave, navodeći na osjet krhkosti granice stvarnog i nestvarnog, mogućeg i nemogućeg, izvjesnog i neizvjesnog. Poetskom snagom kroz ovu halucinantnu priču na površinu izbija sama srž egzistencije kako čovjeka, tako i strašila kao lika napravljenog na sliku čovjeka – nesigurnost bivanja. 
  
  © Mirna Rončević, PLESNASCENA.hr, 5. veljače 2011.

Piše:

Mirna
Rončević