Drukčiji oblici medijacije

Intervju: Željka Sančanin, koreografkinja i izvedbena umjetnica

  • Željka Sančanin, The Book 2008, foto: Iva Korenčić, Sodaberg.hrOvaj e-mail intervju sa Željkom Sančanin nastao je povodom projekta Dispozitivi izvedbe, čija se druga faza odvijala tijekom prosinca 2010. u Zagrebačkom plesnom centru

    Željka Sančanin pripada mlađoj generaciji koreografa i izvedbenih umjetnika koja je s radom počela tijekom 2000-ih i brzo se nametnula kao drugačija autorica koja koreografiji, i izvedbenoj umjetnosti uopće, pristupa fenomenološki. Djeluje u okviru suradničke umjetničke skupine k.o. kombinirane operacije, čija je suosnivačica, kao i ekscene, platforme za edukaciju i istraživanje u plesnim i izvedbenim umjetnostima, koja je svojim radom nemalo utjecala na razvoj hrvatske plesne scene u proteklom desetljeću. Osim autorskog djelovanja kroz k.o., surađivala je i s drugim međunarodno cijenjenim autorima poput Xaviera Le Roya, Martena Spangberga ili Borisa Charmatza.

    Što su zapravo dispozitivi izvedbe?

    Dispozitivi određene umjetničke proizvodnje, u ovom slučaju dispozitivi izvedbene umjetnosti, grade određeno referentno polje događaja, nusproizvoda, afekata, postprodukcijske izgradnje i identifikacije mimo glavnog protokola. Oni su na određeni način statična točka onoga prije i poslije s kojega krećemo u avanturu umjetnosti te kojemu naposljetku i dolazimo kao do krajnjeg i jedinog cilja. Ono što me intrigira u procesu rada u umjetnosti pitanje je klasifikacije i izbora. Na koji način i kojim sredstvima dolazi do sublimacije ideje, koje kazališne, društvene i medijske protokole slijedimo, a prema kojima taj naš privatni ritual postaje javni događaj.
    k.o. kombinirane operacije, Dispozitivi izvedbe, Che Bella Voce!
    Koje su te sve ideje zanimale u projektu Dispozitivi izvedbe?

    U projektu Dispozitivi istražujem modalitete i topologije izvedbenih normi u kazalištu i plesu, baveći se modelima njihovih finalnih kontekstualizacija i kodiranim načinima javnog i umjetničkog djelovanja. Kada umjetnost govori o samoj sebi izbjegavajući dokumentarizam, a koristeći se vlastitim procesima kodifikacije i medijacije prema javnosti, Dispozitivi izvedbe na neki način i nekom čarolijom regresivno ili futuristički transcendiraju u mjesto jedne sasvim druge fikcije. Projektne zadatosti pritom, samoreferirajući se na vlastite modalitete izvedbenog ključa, multipliciraju svoj sadržajni i tematski okvir. Baveći se dispozitivima svoga umjetničkog djelovanja, vrlo lako dolaziš do emancipacije više različitih narativnih obrazaca oko kojih možeš dalje graditi projekt. Zapravo se tu radi o izgradnji određene hiper-metafore o kazalištu, priče nadilaze jedna drugu i u početku procesa kao nužno zlo vidiš činjenicu da se radi o predstavi unutar predstave. Primjerice, iscrtavajući dispozitive vlastite umjetničke svakodnevice, dolazim do procesa u kojemu ti svakodnevni objekti studija u kojem radim lebde u nekakvom koreografskom filmu s horor završetkom.

    Kako si došla do tih ideja?

    Prije svega, moram se referirati na svoj trenutni autorski položaj. U stanju minimalne financijske potpore i određene financijske blokade koja mi ne dozvoljava da s punom slobodom razvijam svoj autorski rad po principu većih i mnogobrojnijih produkcija, na određeni način kontaminirana sam prisilom da razvijam i izgrađujem alternativne oblike ulaganja u umjetnički rad. Dispozitivi izvedbe ciklus su projekata koji nastaje kroz 2010. i 2011. godinu kroz koji dolazim do određene točke rekapitulacije vlastitih umjetničkih praksi i znanja. Produkcijski, radi se o nekoliko sadržajno različitih proizvodnih strategija te medijski transformativnih oblika javnih prezentacija koje proizlaze iz gotovih predložaka i/ili idejnih i funkcijskih paradigmi koje razvijam od 1999. godine. Spominjem financijsku krizu ne kao okvir prisile, nego kao slučajan povod za proces rada koji bi trebao biti usmjeren na recikliranje i iznalaženje novih alata i metoda rada.
    k.o. kombinirane operacije, Dispozitivi izvedbe, Che Bella Voce!
    Zašto si se odlučila na takav način baviti izvedbom?

    Vjerujem da je živa izvedba medij koji treba izmisliti ponovno ili nužno proširiti u drugačije oblike medijacije, hibridizacijom više umjetničkih formi unutar kazališne i obrnuto. Kao gledatelj, svaki put sam iznenađena okrutnošću teatra, koliko god to konzervativno zvučalo, ali zapravo se radi o pitanju je li ta okrutnost žive izvedbe, teatra, još uvijek nešto s čime možemo komunicirati ili se radi o nužnosti proizvodnje drugačijih oblika slika, emocija i katarzi. Kazalište i koreografija, barem u nekim oblicima kroz koje oni žive na sceni još i danas su, prema mom osobnom uvjerenju, relikt prošlosti, određeni ready-made, objektno tretirani simulakrum koji se kao takav treba tako i tretirati. Koreografija kao ready-made ponekad je pitanje originala i kopije, autentičnosti i plagijata, ali to su suvremena oruđa kojima se današnji umjetnici koriste. Na taj način u svome radu uvijek tretiram njegov vlastiti diskurs. Dispozitivi izvedbe u jednom aspektu prenose umjetnost u teritorij realnog i javnog, ali ima li suvremena izvedbena umjetnost uopće vlastiti teritorij?

    U prvom dijelu projekta Che bella voce! postavila si video instalaciju u predvorju Plesnog centra koja se sastojala od nekoliko televizijskih ekrana na kojima se reproduciraju različite snimke. Što je na snimkama i zašto taj medij? Što ti je tu bilo važno?

    Prvi u nizu projekata Che Bella Voce! šesterokanalna je audio-video instalacija idejnog, funkcijskog i prostornog razgraničenja medijskih entiteta i jedinica finalnih izvedbenih procedura, proizašlih iz multimedijalnog akustičkog projekta k.o. kombiniranih operacija Measurements, koji smo producirali 2009. godine. Measurements je multidisciplinaran i medijski neodrediv projekt koji je bio usmjeren na proizvodnju zvučne matrice generirane iz različitih varijabli kazališnih i plesnih predložaka, odnosno koristio se selektiranim zvučnim zapisima i samploveima hrvatskih i inozemnih kazališnih predstava kao bazičnom partiturom za rekonstrukciju materijala u isključivo elektroakustički frekvencijski modus izvedbe. Kroz svoje finalne izvedbene procedure Measurements transformira partiturne zadanosti modularnim, prostornim i akustičkim transformacijama te oblikuje koreografsku funkciju u motorizirajući pogon prostornog elektromagnetskog grafema. Radi se o svojevrsnom soundscapeu bez živih izvođača na sceni. Preslojavanje koreografije događa se kroz sound envelope model. U Dispozitivima izvedbe, Che bella voce! istražujem što se događa u prethodnom projektu – sonificiranje apstraktnog i neopipljivog materijala u praznom prostoru izvedbe sagradio je koncept istraživanja modela javnog kazališnog i koncertnog prostornog idioma. Statičnost/prohodnost izvedbe, statičnost/prohodnost slike i snimke u instalaciji projekta te statičnost i prohodnost zvuka i glasa, distribucijom i filtracijom označiteljskih funkcija na nekoliko medijskih razina oblikovalo je šest paralelnih audio-video uradaka koji kao live koncert, kazališna izvedba ili prostorni idiom problematiziraju načine na koji njihovi autentični komunikacijski modeli utječu na proizvodnju kolektivne hipersenzibiliziranosti.
    Tobacco & Leather, Fall Winter 2010.
    Nedavno si predstavila i drugi dio projekta, Tobacco & Leather, Fall Winter 2010. Ovaj put si se koristila medijem modnog editorijala u kojemu se izvedba događa kroz formu modnih fotografija, a nakon čega je uslijedila i živa izvedba. Što se događa u izvedbi pred publikom u odnosu na editorijal?

    Izvedba i publikacija dva su autonomna procesa projekta Tobacco & Leather. Fall Winter 2010. Započeli smo razmišljanjima o elementima i tehnikama koje nesvjesno rabimo u svome radu, a koje čine naš identifikacijski umjetnički imidž, odnosno koje utječu na izgradnju naših vlastitih samopromotivnih strategija, od umjetnosti kojom se bavimo do toga kako fizički izgledamo. Moja želja bila je napraviti projekt koji maksimalno izlazi iz principa nečega što definiramo kao kazališni projekt, odnosno otići u jedan sasvim drugi žanr. Također sam željela krenuti od rada koji nema smjer rada na predstavi. I tako je krenuo rad na publikaciji, modnom editorijalu. Tobacco & Leather koristi se pop žanrom u interesu da ga doslovno kopira i preuveliča do granice overexposed editorijala. Dizajn publikacije koristi se formatom magazina te prenosi elemente erotske i pornografske fikcionalizacije u materijal. U tom smislu projekt nadrasta početne okvire koji su se bavili pitanjima topologije identiteta i vlastitog izlaganja u priču fokusiranu na izvedbu koja govori više od onoga što smatramo da je dozvoljeno. Rad na živoj izvedbi koju smo uspjeli producirati kao predstavu u trajanju od 45 minuta na neki način ignorira proizvedene snimke i načine oblikovanja tijela na fotografijama te proizvodi sasvim autonoman materijal. Kostimi su drugačiji, izvedba poništava snimke u fizičkoj posturi tijela i samoprezentaciji, rekvizit korišten na snimkama scenski se postavlja kao objekt koji transformira ili negira njegovu prvotnu funkciju. Ali, opet na drugoj razini, predstava širi horizont publikacije i cijelog projekta prema priči o ljubavi i potrebi za intimnom blizinom promatrača, koliko god to banalno zvučalo. Naposljetku, politika vlastitog izlaganja proizlazi iz te samoerotične potrebe za odnosom prema drugome.

    Tobacco & Leather, Fall Winter 2010. Što će se dalje dogoditi s projektom? Očekuju li nas novi oblici prezentacija?

    Dispozitivi izvedbe kao temat projekta veoma su širok pojam koji nudi dosta različitih interesa i mogućih fokusa istraživanja. Kako je moj rad u koreografiji uvijek usko vezan uz preispitivanje samog medija, Dispozitivi izvedbe kao referencijalna točka uvijek nadiđu prvotni sadržajni i idejni sklop projekta. Zato se trudim da, u ciklusu koji je dosada kreiran te koji slijedi, na neki način i nekom vrstom dedukcije suzim i apstrahiram sadržajne horizonte projekta na prvotni gornji dispozitiv određene izvedbene politike koju istražujem. Ove godine završavamo Tobacco & Leather kao predstavu s obzirom da je materijal koji smo u 2010. godini kreirali proizveo dosta zanimljive dramaturške smjernice koje bismo željeli nadograditi. Nakon toga bi trebao uslijediti rad na trećem projektu unutar ciklusa, radnog naslova PIMP/Personal Performance Practice. PIMP je opsežniji projekt s više različitih nivoa prezentacija. Zasada je planiran kao produkcija filma Leteći objekti (leteći plesni studio), radionica koja uključuje više pozvanih suradnika te rad na ciklusu koreografskih isječaka: grafema, ilustracija, nacrta i kompozicija, tekstualnih materijala i natpisa koji bi kao arhiva koreografije u nastanku trebali biti formirani kao novinski članak, oglasni prostor, ulični billboard, jumbo plakat, reklamni spot. U tom zadnjem segmentu PIMP je zamišljen kao skica umjetničkog iskustva koja činom javnog amplificiranog izlaganja, postaje amblem njezinog finalnog konzumacijskog dispozitiva te transformira osobni koreografski ritual u prostor kolektivnog, medijskog oslobađanja.

    Tko su ostali suradnici na projektu, koja je njihova uloga i doprinos?

    Ciklusi projekata suradničke su platforme u kojima svoj input tretiram kao inicijalnu početnu skicu, dok se tijekom procesa projekt kreira kroz prizmu više suradnika. Taj kolaboracijski segment jako mi je važan u radu na projektima. Rad na predstavi više nije izigravanje ili beskompromisno utjelovljavanje vlastitih ideja, to mi nije toliko važno. Zanimljivije je vidjeti projekt kao propusni filtar više različitih ljudi. Zato se trudim raditi s umjetnicima koji dolaze iz različitih medija. Che bella Voce! je rađen u suradnji s Nives Sertić, umjetnicom koja je diplomirala multimediju na ALU Zagreb. Tobacco & Leather je proizvod zajedničke suradnje fotografa Damira Žižića, plesne umjetnice Sonje Pregrad, dizajnerice i stilistice Ivane Bilandžije, dizajnera Damira Gamulina, umjetnice Nives Sertić i mene. Suradnike u projektima vidim kao paralelne točke kroz koje se ideja kanalizira, a ne ljude koji rade po narudžbi ili po nekoj drugoj nekreativnoj logici.

    Željka SančaninZašto misliš da danas medij žive izvedbe nije dostatan?

    Možda se ne radi toliko o mojoj autorskoj potrebi da izađem iz okvira žive izvedbe koliko o potrebi o izoštravanju elemenata koji su bitni i potrebni da kažeš ono što želiš. U jednom smislu nije nužno rabiti kazalište kao jedini medij koji je dovoljan da svijet o kojem govoriš, iscrtava obrise koji te zadovoljavaju, a u drugom smislu zaista ne pronalazim interes i emocije u umjetničkim oblicima koji slijepo slijede samo jedan vid umjetničkog izražavanja. Umjetnički hibridi, određene transforme, nešto su već dosta generirano u suvremenoj umjetnosti, a pritom je važno da se multifunkcionalnost izraza rabi u nekom čistom dramaturškom konceptu, a ne po principu svekolike pomodne artiš logike. S druge strane, koreografija je moj prvotni medij izraza, i ne postavljam si pitanja o njezinoj dostatnosti s obzirom na to da je ona medij bez granica. Ali upravo iz te koreografske pozicije koja je po svojoj tehničkoj i estetskoj vokaciji u velikom omjeru određena intertekstualnošću, imam potrebu izaći u druge medije rada.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 8. veljače 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji