Poziv na proslavu

Intervju: Martino Müller, koreograf

  • Martino Müller, foto: www.martinomuller.comSa švicarskim koreografom Martinom Müllerom razgovarali smo 13. travnja, nakon jedne od zadnjih proba njegova baleta Air koji će u koprodukciji zagrebačkog HNK.a i Muzičkog biennala Zagreb biti praizveden 17. travnja. Razgovarali smo o izazovima suradnje s kompozitorom suvremene glazbe, izazovima rada u državnoj instituciji, o ljepoti, životu, prilagodljivosti…

    Suradnja je očito središnja ideja ovoga projekta koji će, na osnovu onoga što smo vidjeli na probama, biti iznimno teatralan, rekla bih čak spektakularan. Možete li nam objasniti prirodu te suradnje počevši, naravno, od njezina ključnog aspekta, suradnje s kompozitorom Krešimirom Seletkovićem? Od koga je potekla ideja, tema baleta, i kako je tekao proces rada?

    Kada me Berislav (Šipuš) nazvao i rekao kako želi da za Biennale surađujem na baletu na suvremenu glazbu, znao sam da moram unaprijed stvoriti neki koncept. Krešimirovu glazbu sam upoznao, poslao mi je snimke svojih ranijih kompozicija. To je bila koncertna glazba. Nije bilo moguće naprosto izabrati jednu od njegovih postojećih skladbi i nešto na nju koreografirati. Kad piše za koncerte, Krešimir ima cjelovitu ideju, nazovimo to čak pričom, dakle sve što treba nalazi se već u glazbi i tome ne treba nikakav balet. Stoga je bilo potrebno komponirati novu skladbu. Za mene kao koreografa glazba je uvijek polazna točka. Ona me nadahnjuje, ponese – bez poticaja glazbe ne mogu raditi. U ovom slučaju, trebalo je odnekud početi i ja sam krenuo s idejom, univerzalnom temom zraka koji nas sve povezuje, no cijela je stvar bila vrlo zastrašujuća jer nisam mogao unaprijed znati kakvu ću glazbu dobiti od Krešimira i hoće li ona odgovarati mojoj ideji. Sve je u ovom projektu novo – radila se nova glazba, koreografija, kostimi, scenografija, svjetlo, što je cijelu stvar činilo vrlo uzbudljivom, no i zastrašujućom.

    Već sam surađivao s kompozitorima, oni često misle da balet mora imati vrlo određen ritam – znate ono: m-pa-pa, m-pa-pa (smijeh). Krešimir i ja smo razgovarali tjednima. I shvatio sam da kad razgovarate s muzičarom imate potpuno drugačije razumijevanje onoga o čemu obojica govorite. Na primjer, ja njemu govorim o valovima, o ugođaju, on kima glavom i veli: da, da, valovi, ugođaj… I onda mi pošalje nešto u čemu ja uopće ne prepoznajem ono što sam zamislio (smijeh).

    Krešimir komponira vrlo snažnu, tamnu, suvremenu glazbu. Mislim da je fantastično to što radi, sviđa mi se. No, za jedan sat baleta takva tamna, teška glazba ne bi bila dobra, ljudi ne bi izdržali. A nisam ni želio raditi tamni balet jer je ovo ipak poziv na proslavu: pedesetogodišnjica Muzičkog biennala i 150-ogodišnjica HNK-a! Želio sam kreirati proslavu i najveći je izazov bio dobiti od glazbe podršku za tako nešto. Uloga glazbe nije da opiše ono što se događa na sceni nego da stvori atmosferu, ugođaj. A moj je problem da sam blokiran ako mi se glazba ne sviđa. Često se nisam složio s onim što bi mi Krešimir poslao, no s druge strane, on me znao i uvjeriti da je s tim ipak moguće nešto napraviti i drago mi je da sam ga u tome slijedio. Napravili smo neku vrstu dogovora: trideset posto ozbiljne, teške glazbe i sedamdeset posto ugođaja u kojem mora biti i lakoće, pa i melodije.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Krešimir Seletković – Martino Müller, Air, kor. i red. Martino Müller, dir. Berislav Šipuš, foto: © Novković
    Dakle, skladatelj je morao pristati na kompromis?

    Da, dosta kompromisa (smijeh). Znate, za suvremene kompozitore melodija je jeftina, skoro pa tabu. Mršte se: zar da pišemo pjesmice za djecu? No, za mene je lijepa melodija isto vrlo vrijedna; ljudi pamte melodiju, pjevuše je, prepoznaju, ona donosi radost. To je drugi način gledanja na glazbu i mislim da treba biti otvoren različitim pristupima. Kao što znate, ja radim u različitim kontekstima: sa suvremenim ansamblima, za mjuzikle, surađivao sam sa Cirque du Soleil, dolazim od Jiřía Kyliána, vrlo sam otvoren za različite vrste kontribucija, volim iskusiti različite stvari. Također, cijenim i volim zabavni aspekt predstave. Ne mora ga uvijek biti, no ponekad da. U ovom projektu htio sam premostiti granice između suvremene glazbe, suvremenog i klasičnog baleta, jer klasični balet nisu samo Labuđe jezero i Orašar. Na jedan suvremeni, ali publici pristupačan način, htio sam se poslužiti scenom kako bih ispričao svoju priču o Zraku. To i nije priča u pravom smislu riječi, Zrak je zapravo tema baleta.

    plakat baleta AirKad već spominjete često mračni ugođaj suvremene glazbe, a s druge strane govorite o svojoj težnji za pristupačnošću, kako gledate na sljedeće: balet vrlo često optužuju da teme kojima se bavi i način na koji to radi nemaju veze sa stvarnošću, s problemima našeg današnjeg svijeta, da se radi samo o zabavi i nekoj vrsti eskapizma. Na koji je način Vaš balet Air relevantan za današnjeg gledatelja?

    U baletu Air radi se o univerzalnoj temi, tema je ustvari život. Predstava počinje činom kreacije, stvaranja – moglo bi se raditi o rođenju, ali i o stvaranju svemira ili našega planeta. Događa se nešto kao Veliki prasak i – pojavljuju se ljudi. Oni istražuju svoj unutarnji svijet, a jedna je osoba među njima drugačija, ona traga za smislom, smislom života. To je Pavla (Mikolavčić) koja je glavni lik cijelog baleta. Zapravo, radi se o njoj, balet je njezina priča, a svi ti ostali ljudi na sceni dio su nje – oni su njezin život, oni predstavljaju sve one različite životne doživljaje i iskustva. Kao u životu svakoga od nas: svi srećemo mnoge ljude, neki nas dirnu, prema nekima ostajemo ravnodušni…

    Tu naš razgovor, koji vodimo u tihoj prostoriji u mezaninu kazališta kamo smo upućeni u tu svrhu, prekida grupa školske djece s učiteljicom. Oni imaju organizirani obilazak kazališne zgrade i čude se da nas na to nitko nije upozorio. Događaj, nakon što razriješimo situaciju, skreće razgovor neplanirano na organizacijske aspekte cijelog projekta. Uspostavlja se da je ovo tek zadnji u nizu problema organizacijske prirode s kojima se Müller susreće od početka. Bez uzrujavanja, vrlo dobrodušno, konstatira da je, među ostalim, bilo nemoguće postići da se svi organizacijski uključeni u projekt okupe na zajedničkom sastanku koji je tražio kako bi izbjegao daljnje nesporazume.

    Nisam htio nikoga optuživati ili prozivati, naprosto sam htio da kao tim sjednemo i procijenimo kako ćemo najučinkovitije nastaviti rad. Kao odgovor dobio sam: Zašto? Čemu sastanak? Ljudi ovdje nisu navikli na takav pristup. I, naravno, nismo održali sastanak. Stvari se događaju nasumce, nesustavno… Sve je to u redu, navikao sam raditi u raznim uvjetima i rješavati probleme. No, na kraju, kad imate kaos, cijela je stvar jednostavno skuplja.

    Primijetila sam na probi da vrlo smireno, gotovo blago, komunicirate sa svima, čak i kad se čini da stvari ne idu onako kako treba.

    Volim suradnju i volim rješavati probleme. I nastojim to činiti s poštovanjem. Sve koji sa mnom rade poštujem, jer ih sve trebam, želim da se dobro osjećaju, jer samo tako zaista daju sebe do kraja. A problema ima svugdje, na svakom projektu koji radite. Dio problema ovdje je da su svi zaposleni u instituciji i ne mogu dobiti otkaz; možeš raditi što hoćeš, zaštićen si, imaš radno vrijeme i nitko te ne može prisiliti da daš od sebe samo malo više. Ovdje govorim prvenstveno o logistici i organizacijskim aspektima rada na projektu.
    Ta ideja, da daš samoinicijativno više od minimuma, kod njih ne postoji. U takvoj situaciji pokušavam nadahnuti ljude, zagrijati ih osobno za ono što radim, učiniti ih na neki način svojim saveznicima.

    Vratimo se umjetničkoj suradnji. Kako je koncept baleta vaš, pretpostavljam da ste autorski usmjeravali i ostale suradnike. Jesu li kostimograf/scenograf (Eduard Hermans) i oblikovatelj svjetla (Jordan Tuinman) vaš izbor?

    Da, htio sam raditi s ljudima koji će točno razumjeti što želim. Što se tiče svjetla, unaprijed sam precizirao na modelu sve detalje onoga što želim. Za mene je svjetlo izuzetno značajan čimbenik u predstavi, ako nije savršeno, vizualni dojam cijelog posla uopće ne dolazi do izražaja. Morali smo iznajmiti moderne reflektore jer ovima koje imaju u kazalištu nismo mogli postići željeni efekt, ali sad su tehničari jako sretni jer cijelu predstavu pripreme u samo jedan sat (smijeh) i to sa samo četrnaest (novih) reflektora. Imao sam dosta jasne ideje i za kostime i scenu, zajednički smo na tome radili –  opet prava suradnja.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Krešimir Seletković – Martino Müller, Air, kor. i red. Martino Müller, dir. Berislav Šipuš, foto: © NovkovićKoliko je dugo trajao rad na projektu, koliko ste vremena proveli u Zagrebu i kako je izgledao sam proces postavljanja baleta?

    U Zagrebu sam dva tjedna radio sâm sa svojom asistenticom Christine (Ceconello). Nju sam odabrao jer je sjajna plesačica i još uvijek pleše. U ta dva tjedna na njoj sam koreografirao praktički cijeli balet i onda smo počeli raditi s ansamblom. Imali smo samo šest tjedana do premijere. Kad sam stigao, partitura još nije bila u cijelosti gotova i to je bilo zaista teško, uhvatila me panika. Dva tjedna Christina i ja radili smo na brojanje, samo s naznakom teme i nekoliko glazbenih primjera. A kad je partitura bila gotova, kad smo počeli raditi s plesačima, radili smo na kompjutersku simulaciju koju je Krešimir priredio, jer naravno, tu ne možete primijeniti uobičajeni baletni način rada s klavirskom pratnjom. To nije takva vrsta glazbe. Zapravo, pravu smo glazbu čuli tek jučer, na scenskoj probi s Cantus Ansamblom.

    Kako su plesači reagirali na glazbu?

    Mislim da im je zadala dosta muke, mislim da su navikli na drugačiju glazbu. Ja sam pak zaista bio nadahnut načinom na koji je Krešimir interpretirao moju priču, atmosferom i melodijama koje je kreirao. On je ostao svoj i to je sjajno. Sjajan je umjetnik i jako mi se sviđa njegov senzibilitet. Često me iznenađivao, jer imali smo potpuno drugačije razumijevanje ideje ljubavi ili strasti, na primjer, i puno smo o tome raspravljali. To je bila prava razmjena i jako sam sretan zbog toga jer sam naučio da se na istu stvar može gledati i na drugi način – njegove umjetničke ideje na kraju su se uklopile s mojima bez obzira na te različitosti. Dakle, za mene je cijeli proces bio puno lakši i ljepši nego za plesače; oni su se morali nositi s glazbom uz puno brojanja. Morao sam tražiti od Krešimira da ubaci malo više ritma u skladbu kako bi se plesači koji dolaze iz klasičnog miljea u kojem je brojanje uobičajeno mogli lakše snaći. Klasični plesači, za razliku od suvremenih, nisu toliko navikli da osjećaju jedni druge.

    Jeste li birali plesače s kojima ste željeli raditi?

    Da. Zapravo sam htio raditi s cijelim ansamblom. Ovdje je sedamdeset ljudi u ansamblu! Htio sam ih sve uključiti, i one starije koji praktički ništa više ne plešu. Mnogi su bili vrlo zainteresirani, promatrali su rad i nadahnuli me svojim komentarima, želio sam i njih u predstavi, ali bi to zbog velikog broja kostima bilo preskupo. Radeći na materijalu u dvorani i promatrajući kako ljudi reagiraju, birao sam soliste. Meni je svejedno je li netko solist ili član ansambla prema službenoj hijerarhiji, važno mi je što mi može kreativno pružiti. Tu smo se opet susreli s problemom: ansambl ima kraće radno vrijeme od solista – sa solistima možete probati i popodne i navečer, a s članovima ansambla ne možete. To je vjerojatno uobičajeno u klasičnim trupama, no ja dolazim od Kyliána gdje nema razlike među plesačima. No opet, prilagođavam se uvjetima koje zatječem, i jer poštujem plesače, stvorili smo ozračje uzajamnog poštovanja.

    Pavla Mikolavčić, Ovidiu Muscalu, Eugen Dobrescu, Edgar Castillo; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Krešimir Seletković – Martino Müller, Air, kor. i red. Martino Müller, dir. Berislav Šipuš, foto: © NovkovićNa koji ste način radili s plesačima? Jeste li ih uključili u stvaralački proces ili ste im dali gotove korake, kao što je to običaj u klasičnom baletu?

    S obzirom na vrlo kratko vrijeme koje smo imali, morao sam unaprijed pripremiti većinu materijala. Inače, kad imam vremena, volim odabrati omiljene plesače i na njima i s njima kreirati pokret. U ovom slučaju tu je ulogu imala moja asistentica Christine, s kojom sam u dva tjedna stvorio trideset minuta materijala za ansambl. I ona je apsolutno sve zapamtila, svaki detalj, i fenomenalno točno prenijela na plesače. Kao da nikad u životu ništa drugo nije ni radila. Ovo je prvi put da sam radio na ovaj način, no s obzirom na okolnosti, mislim da je to bila najbolja ideja koja mi je pala na pamet. Sa solistima sam radio individualno, postavio materijal za njih i na njima, a tako su napravljeni i svi dueti. Ima tu i mnogo aspekata improvizacije, ili bolje rečeno, želio sam plesačima dati slobodu, osloboditi ih u pokretu, u ekspresiji, izbaciti ih iz uobičajene klasične strukture. Osobno, nisam od onih koji upotrebljavaju čistu improvizaciju u procesu stvaranja koreografije, a osim toga, za pravu improvizaciju morate raditi s plesačima koji su na to naučeni.

    Imate li neki svoj idealni tip plesača?

    Moram reći da mi se jako sviđa Pavla. Odmah sam je primijetio. Ona je prekrasna klasična balerina, no ima i onaj izgled, onaj karakter i izražajnost koji su potrebni za ulogu Djevojke u bijelom. A u ovih šest tjedana nevjerojatno je izrasla, transformirala se, ne mogu vjerovati koliko je urasla u ulogu. Kako se samo kreće – potpuno drugačije i slobodnije nego u početku. Postala je prekrasno ekspresivna! Od samog početka pokazivala je veliko zanimanje i želju i više je nego opravdala moja očekivanja. Mogla bi raditi u bilo kojem suvremenom baletnom ansamblu, da, mogla bi biti Kyliánova plesačica. Ima i drugih izvrsnih ljudi. I cijeli se ansambl otvorio, prihvatio ovaj rad.

    Držite li i vježbe za ansambl kako biste ih pripremili na svoj način rada?

    Ne. No, radio sam s njima jogu. Jednog dana prije probe nije bilo organiziranih vježbi, možda je netko mislio da za moderni balet ne treba ugrijavanje. Alergičan sam na takav stav i zapravo me plaši, jer otvara prostor za ozljede. Suvremeni balet jednako je zahtjevan, ako ne i zahtjevniji od klasičnog jer izbacuje tijelo iz uobičajenih stabilnih struktura i zato ga treba dobro pripremiti. Radili smo jogu i bogme smo se dobro ugrijali. Njihova prijašnja predstava, naravno, bila je potpuno klasična (Večer tri baleta) i ovo je bio velik izazov jer smo počeli raditi dok se još naveliko svakodnevno probalo za Balanchinea, van Manena i Paquitu. Gledao sam premijeru i pitao se – Bože, uklapamo li se mi ovamo? No na kraju, mislim da kad se sve uzme u obzir, zadovoljan sam onim što sada dobivam. Treba još puno probati i čistiti u ovih nekoliko dana, no bit će dobro. Drago mi je i da će predstavu vidjeti različita publika – ljubitelji suvremene glazbe i ljubitelji baleta, koji sigurno imaju vrlo različita očekivanja i ukuse. S veseljem očekujem reakcije.

    Planirane su četiri predstave. Hoće li Air ostati na repertoaru i iduće sezone?

    To će ovisiti o ravnateljici, o njezinoj viziji za ansambl.

    © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 15. travnja 2011.

Piše:

Andreja
Jeličić

kritike i eseji