Plesna scena.hr

Konačno dečki

Uz gostovanja Yossija Berga i Odeda Grafa s predstavom Heroes te skupine Éve Duda s predstavom Lunatica u Zagrebačkom plesnom centru

• 
  
  Unatoč pojedinim kvalitetnim muškim izvođačima suvremenog plesa, koji zablistaju u solo izvedbama ili se istaknu u grupnim, uglavnom ženskim, postavama, na domaćim pozornicama rijetko imamo prilike vidjeti pravi all men show. Posljednji pokušaj na tragu toga bio je onaj koreografkinje Andreje Kumpar prije nekoliko godina, koja je za predstavu Anđeli složila potpuno muški ansambl, doduše pretežno sastavljen od amaterskih plesača, ali je nakon tog jednog autorskog pokušaja iščezla sa scene. Zagrebačka plesna publika imala je prilike u posljednjih mjesec dana vidjeti dva suvremena plesna gostovanja u Zagrebačkom plesnom centru u kojima je publika željna takve muške energije zasigurno došla na svoje. 
  
  Krajem ožujka upriličena je izvedba predstave Heroes (Heroji) izraelskog dua Yossija Berga i Odeda Grafa. Berg i Graf izvrsni su izvođači koji osim dobre potkovanosti suvremenim plesnim tehnikama posjeduju i veliku količinu zaigranosti i humora kojom plijene pažnju, i to je glavni adut koji njihovu predstavu čini izrazito dopadljivom, posebice mlađoj publici. Ovaj muški duet priča je o prijateljstvu, zbližavanju, nadmetanju, pokušaju komunikacije dvojice plesača. 
  
  Njih dvojica samo svojim tijelima grade tkivo predstave, a jedina im je pomoć u tom procesu prepoznatljiva glazbena podloga Davida Bowieja i pjesama šezdesetih. Pokret pršti mladenačkom, dječačkom energijom na trenutke je deformiran i tako otežav kretanje neprirodnim kočenjem pojedinih dijelova tijela, a specifičnost je pri tom bogatstvo i ekspresivnost geste.
  
  Predstava je iz neopravdana razloga podijeljena u dva dijela, s nespretnom pauzom koja onemogućuje sagledavanje, odnosno doživljavanje cjeline. U prvome dijelu izvođači su na distanci, na granici između ekstrovertiranosti i povlačenja u sebe. Drugi dio dulji je i prepun njihovih međusobnih igara, odmjeravanja, isprepletenih unisonim sekvencama. Žustrina igre povećava se prema kraju i kulminira uz stihove We could be heroes just for one day… (mogli bismo biti heroji barem na jedan dan…).
  
  Tako Berg i Graf ostvaruju svoj (svaki) dječački san o junaštvu barem u maloj insceniranoj borbi jedan na jedan, u plesnom nadigravanju kojemu je publika svjedok i s kojom uspijevaju uspostaviti vrlo snažan odnos. Naime, igra nije zatvorena između njih dvojice, jer pogledima i tijelima oni jasno osluškuju reakciju publike ta se veza snažno osjeća tijekom predstave. Za herojstvo nije potreban izniman događaj, ono se manifestira življenjem samim, svaki dan, u svakom očuvanom međuljudskom odnosu.
  
  Heroji je predstava pobjednica međunarodnog koreografskog natjecanja Burgos-New York (Španjolska) dok su je izraelski kritičari 2008. godine proglasili jednom od pet najboljih plesnih ostvarenja. Koreografi Yossi Berg i Oded Graf započeli su svoju suradnju 2005. godine i od tada su stvorili skupinu koja je postigla međunarodna priznanja za svoje kreacije koje se grade na izuzetnoj tjelesnoj estetici, a koje su počesto provokativnog karaktera, ali uvijek s humorom i porukom. Obojica imaju impresivne biografije u kojima se ističe suradnja s DV8 Physical Theatreom, Batsheva Dance Company, Kibbutz Contemporary Dance Company i Yasmeen Godder. Oni su još jedan uspješan izraelski plesni brend.
  
  U travnju smo pak imali prilike upoznati se s radom mađarske koreografkinje Éve Duda kroz izvedbu za naše prilike velikog plesnog ansambla u kojem dominiraju izvrsni muški izvođači. U predstavi Lunatica na sceni su četiri plesača i tri plesačice u izvedbi tjelesno izrazito zahtjevne koreografije. Na bijeloj, ali zamračenoj sceni oni se preobražavaju iz polupokretljive mase u žustru, čak agresivnu četu. Od samoga početka njihov pokret teče nezaustavljivo tek povremeno pauzirajući u odmoru na malim visećim ljuljačkama. Za razliku od Berga i Grafa, čija je koreografija prepuna geste i humora, Duda svoje plesače lišava svake humanosti, a lica, posebice plesačica, često su prekrivena kosom.
  
  Oni počinju od isprekidanih promjena statičnih ležećih položaja spajaju se u nakupinu izmjenjujući oslonac jedni na drugima tako se krećući kroz prostor. Izdvajaju se muško-ženski dueti, mekih i fluidnih kretnji, spretnih, gotovo akrobatskih skokova, dizanja, spuštanja i podrški te naglih promjena iz napetosti u mekoću releasea. Nastavljaju se velike grupne sekvence koje ispunjavaju čitav prostor hraneći se impulsima nastalim iz međusobnih kontakata i dalje se izmjenjujući s kraćim toplijim duetima. 
  
  Međutim, energija grupe ubrzo ih pokreće dalje, sa sve izrazitijim muškim grupnim sekvencama naglašene ritmičnosti, napetosti i snažnih, energičnih zamaha kojima se pred kraj pridružuje i ženski dio ansambla. Predstava završava gotovo plemenskim unisonim stupanjem i snažnim trzajima iz središta torza. 
  
  I premda ansambl zaslužuje svaku pohvalu za izvedbu, koreografkinji se može zamjeriti nedovoljna razrada ideje koja ostaje na vrlo općenitoj razini: je li Lunatica na tragu futurističkih stripova o junacima koji se napajaju mračnim emocijama suparnika možemo li govoriti o vječnom sukobu dobra i zla, pozitivnih i mračnih sila, muškog i ženskog principa? Možemo nabrajati i dalje. Predstava je osvojila nekoliko nagrada, uključujući nagradu Rudolf Laban, a Éva Duda titulu najbolje mađarske koreografkinje 2010. godine.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 27. travnja 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić