Nešto poput Biblije plesa

Intervju: Maja Drobac, plesačica i koreografkinja

  • Maja Drobac

    Svaki umjetnik nosi neku svoju specifičnost. Maja Drobac iznimna je po kontinuiranom paralelnom radu na dvije, čini nam se, prilično oprečne plesne poetike i estetike. Diplomirala je suvremeni ples na Akademiji u Amsterdamu, a onda otkrila Indiju i bharatanatjam za koji kaže da je „najpopularniji klasični ples Indije, jedna je od najljepših, najsuptilnijih i najotmjenijih plesnih formi na svijetu“. Zašto?

    Iskreno, tu je rečenicu zapisao Dr. Sunil Kotari, jedan od najznačajnijih plesnih teoretičara, usudim se reći, na svijetu. Ali istina je da je bharatanatjam jedan od najpopularnijih plesova Indije, čini mi se stoga što je s juga zemlje. Jug je ipak, za razliku od sjevera, bio više pošteđen povijesnih razaranja i prevlasti drugih naroda koji su donosili svoju kulturu i religiju. Jug je, kao i svugdje na svijetu, opušteniji, zabavniji, otvoreniji, topliji... Sve to utječe na razvoj kulture naroda. Kathak je, na primjer, poprimio puno muslimanskog utjecaja, a svi znamo kakav je položaj žena u Islamu na istoku. Odissi, na žalost, iako se smatra najstarijim klasičnim plesom Indije, dosta je toga izgubio u svojoj formi tijekom vremena i povijesti. Kathakali je apsolutno najteža forma plesa u Indiji, a mohiniatam, kućipuri i manipuri zadržali su se manje više na regionalnom području. Bharatanatjam je ostao skoro potpuno sačuvan u svojoj prvotnoj formi, a kasnije je zahvaljujući braći Tanjavur dobio i strukturu i metodiku prenošenja na druge plesače. Mislim da je razlog tolike popularnosti bharatanatjama čisto povijesni, uzročno posljedični. Ali slažem se da je i za mene jedan od najljepših, najsuptilnijih i najotmjenijih plesnih formi na svijetu. Iako, moram priznati da nisam još uvijek pokušala naučiti klasične plesove s Balija ili Šri Lanke.

    Ono što bih osobno mogla izdvojiti iz svoga suživota s bharatanatjamom činjenica je da sam kroz njega zaista upoznala svoju ženstvenu stranu, susrela se s onime što se u Indiji zove lasja i tandava. Ženski i muški oblik plesa. Šiva, jedno tijelo, koje je podijeljeno u dvoje. Šiva i Parvati poput jinga i janga. Mislim da je poprilično teško, možda čak i nemoguće plesati bharatanatjam ako nismo u stanju oživiti svaki element životnosti jednoga lika. Na primjer, Parvati je supruga i majka, nježna ličnost koja ocrtava sve pozitivno i ženstveno. U isto je vrijeme ljubavnica i demon, ono što gori od strasti, ali i ljutnje i srdžbe, i u stanju je ubiti demona nad demonima. Svi posjedujemo paletu osjećaja (rasa) o kojoj piše Natjašastra (nešto poput Biblije plesa), a bharatanatjam samo pomaže osvijestiti sve te elemente unutar nas samih.

    Maja Drobac, foto: © Krešimir FillaPeriodično izlaziš s Plesnim recitalima. Početkom travnja održala si u Zagrebačkom plesnom centru Plesni recital – klasičnog indijskog plesa s podnaslovom: koreografije s maisurskog dvora. Koliko se spremaš za jedan recital i kako slažeš program? Koja je razlika primjerice ovog recitala od prijašnjeg? Odnosno, zanima me: je li i to fiksirano ili je tvoj slobodni odabir?

    Bharatanatjam marga je fiksirana. Traje oko 2 i pol sata i redoslijed je više manje uvijek isti. Započinje se s pušpanđalijem (plesač daruje cvijeće Natarađi te se klanja i odaje počast bogu, guruu, glazbenicima i publici). Nakon toga najčešće ide alarippu koji je početna koreografija u potpunoj nritti (samo plesna tehnika) bez ekspresije. Alar na tamilskom znači procvjetati, jer se plesač poput pupoljka otvara na pozornici i započinje svoj plesni (spiritualni) put. Zatim slijede đatisvara (kombinacija ritma, još uvijek čista tehnika), pa šabda i varna u nritja formi. Šabda je koreografija u kojoj se nritta (plesna tehnika) i abhinaja (ekspresija, izražaj) miješaju prvi put, dok je varna najzahtjevnija koreografija koja uvijek dolazi u središte marga izvedbe. Danas traje oko 45 minuta, davno prije varna je trajao još i duže. Tu je stanka ne bi li plesačica promijenila kostim te ide drugi dio predstave gdje možemo vidjeti pada ili đavali, aštapadi ili devaranamu, tilanu i završiti sa mangalom. Pada i đavali čiste su abhinaja koreografije gdje plesači ekspresijom pričaju najčešće ljubavnu priču. Aštapadi se bazira na tekstovima zapisanima u Gita Govindi, koju je napisao Jayadeva, dok je devaranama koreografija posvećena bogu Krišni, i tradicija je Karnatake. Tilana je uvijek završna koreografija koja je puna zahtjevnih tehničkih elemenata, a mangala je završetak predstave gdje plesač zahvaljuje i pozdravlja boga, gurua, glazbenike i publiku.

    Dakle, nema puno slobode, moglo bi se reći. Naravno, danas rijetko tko izvodi cijelu margu, čak i u Indiji. Obično domaćin predstave uvjetuje vrijeme (pola sata, cijeli sat, ponekad čak i dva sta) pa se na temelju toga slaže repertoar.

    U Indiji su ljudi navikli gledati klasične predstave, i mogu slijediti raspored koreografija, jer iako ne razumiju svi plesni vokabular, niti jezik, njihove oči su navikle vidjeti, a i njihov odgoj lakše prepoznaje cijelu mitologiju koja leži u pozadini. U Hrvatskoj je naravno drugačije. Mislim da bi došla dva čovjeka na predstavu u trajanju od dva sata. Zato pokušavam otplesati cijeli recital u jedan sat, maksimalno sat i pol. Isto tako, za većinu je indijska mitologija još uvijek dalek pojam pa se trudim naći tematiku za svaki recital i malo pomalo educirati publiku i naučiti ih gledati. Posljednji je recital bio posvećen maisurskom dvoru, izvodila sam koreografije koje je na moju učiteljicu prenijela njena učiteljica, pokojna Dr. K. Venkatalakshamma. Ona je plesala na dvoru u Maisuru od svoje devete godine, a moja učiteljica, Smt. Lalitha Srinivasan, danas je najpoznatija predstavnica maisurskoga stila bharatanatjama. Recital prije toga bio je posvećen bogu Višnu, vrhovnom bogu u hinduizmu, te njegovim inkarnacijama. U ovim slučajevima koreografije sam odabrala tematski pa sam ih zajedno sa svojom učiteljicom složila u skraćenu verziju marge.

    Iskreno, ne spremam se posebno za svaki nastup. Mislim da se moja mama sprema više od mene, jer ona dekorira pozornicu i pazi da sve bude vizualno objedinjeno. Od kostima, scene, pozivnica i programskih knjižica. Moja priprema traje svaki dan, već evo skoro punih šest godina. Kada sam u Indiji, plešem svaki dan sa svojom učiteljicom, kada sam negdje drugdje na svijetu, onda vježbam već postojeće koreografije sama. Možda eventualno tjedan dana prije recitala pokušavam vježbati samo one koreografije koje ću izvoditi, ali u osnovi trudim se stalno ponavljati sve što sam naučila. Naravno, puno je lakše pripremati se u Indiji, pod strogim okom Smt. Lalithe Srinivasan, ali koliko-toliko uspijevam i sama.

    Obično provedem dva sata dnevno u studiju plešući bharatanatjam. Ponekad je teško natjerati se doći do studija, ali jednom kada krene, zaista plovi. Zato mislim da je bharatanatjam za mene božanski. Uspije me potpuno uvući u svoju priču i u stanju sam prepustiti joj se bezuvjetno. Često znam dok se vozim razmišljati o pojedinim aspektima abhinaje. O cijelom spektru emocija kroz koje jedna najika prolazi u đavaliju... Zapravo, mislim da ću se za Bharatanatjam izvedbe (kao i za svaku probu) pripremati cijeli život. I možda nikada neću uspjeti dotaknuti ono savršenstvo izvedbe i komunikacije s publikom, ali ostaje mi uvijek meditacija, to je ona izvedba koju posvećujem sama sebi.

    MAja Drobac, foto: © Srikanth KolariRiječ je o, naizgled, vrlo strogoj formi, preciznom rječniku, moglo bi se govoriti i o nekoj vrsti hermetičnosti za publiku Zapada. Znam da vodiš i radionice. Koliko je klasični indijski ples ovdje i sada u našoj populaciji komunikativan, prepoznatljiv? Koliko univerzalan?

    Teško pitanje. Razmišljam o njemu već godinama. I sa svojom učiteljicom kontempliram o tome, ali nisam još uvijek sigurna da znam odgovor. Mislim da je svaka plesna forma, pokret kao takav, ono nešto iskonsko u nama, prepoznatljivo i univerzalno. Mislim da će svatko prepoznati sebe u nečemu, ili neće, što god to bilo. Kojim god jezikom progovaralo i u kojoj se god formi prikazivalo. Hoće li biti svima jednako prepoznatljiv? Sumnjam. Osobno, prvi put kada sam gledala bharatanatjam, nisam razumjela ništa. Niti sam išta znala o indijskoj povijesti i mitologiji. A opet me fascinirao. Fascinirao me je ritam, u tom sam smislu možda više akustično od vizualnog bića. Opet, način na koji je taj ritam bio predočen, pokret tijela, osobito prstiju – potpuno me očarao. Kasnije, što više znaš nešto o nečemu, to ga više voliš. Gledala sam nedavno korejski film bez titlova. Nisam dakle ništa razumjela, ali je film bio toliko poetičan da mi nije smetalo. Je li nešto univerzalno ili nije, mislim da ovisi o kvaliteti izvedbe, iskrenosti s kojom pristupamo materijalu, ali, naravno, ovisi i o očima gledatelja. Jer, u njihovim se očima mora dogoditi onaj sudar ljepote koji će ih taknuti ili neće. Kasnije uvijek možemo čitati knjige, raspitati se, googlati, razgovarati... U tom smislu mislim da je hrvatska publika jako zahvalna i darežljiva. Barem su takva moja iskustva.

    Suvremenu scenu si prije nekoliko godina vrlo pozitivno iznenadila, i osvježila predstavom Vjeverice na juriš. Imali smo već i nastavak. O tome smo pisali, kao i o tvom solu Vipassana, vidjeti stvari kakvima one uistinu jesu, i predstavi za Studio za suvremeni ples Duh sklon promjeni. Nesumnjivo je tvoj studij indijskog plesa rezultirao neobičnim, začudnim pomacima u suvremenom plesu. Kako ti to osjećaš?

    Mislim da je svako moje putovanje rezultiralo neobičnim i začudnim pomacima u meni samoj. U Amsterdamu i Indiji sam se najduže zadržala pa su možda najočigledniji i u mojim predstavama. Iako, teško je o tome govoriti ukratko, ali trudim se gledati što više predstava, trudim se prisustvovati što više životu, čitati... biti što više perceptivna drugim kulturama i jednostavno živjeti sve ono što me prolazi uz tijek vremena. Naravno da se sve to odražava u mome radu. Bilo bi čudno da nije tako. Ali ne osjećam da sam išta pomakla u cjelini... mogu pomaknuti samo sebe pa ako kažete da sam u tome uspjela, onda mogu na trenutak odahnuti... (smijeh)

    A je li ti moguće napraviti suprotno: recital indijskog plesa s intervencijama suvremenog?

    To pokušavamo sada u projektu Silent Killer. Priznajem da me je povratak, ili možda dolazak, u Hrvatsku prije dvije godine jako uzdrmao. Osobno sam jako spora osoba i treba mi vremena da prođem kroz određeni proces. Da shvatim, povežem, zaokružim cjelinu. Svi su svjesni problema plesne scene više od mene pa nije potrebno o tome temiti, ali ova bezglava borba za novac, za pažnju, za tuđa mišljenja... sve mi je to strano i priznajem da se gubim u tome. Nije samo u Hrvatskoj tako, ali ovdje me to više dotiče, pretpostavljam zbog težine materinjeg jezika i poistovjećivanja s kulturom i svakidašnjicom. Svugdje drugdje lakše je reći: „Ah... nisam dio svega toga. Idem dalje.“ Svi su moji radovi radovi u procesu. Barem oni na koje polažem pravo promjene. Kada sam primorana stvoriti nešto u dva mjeseca, biti točno organizirana s time na što i kako ću potrošiti novac, s kime ću surađivati... Koliko god svi mi bolje radimo pod pritiskom, ja ipak najbolje radim kada me se pusti na miru. Kada mogu negdje sama zamišljati situacije, preispitivati se o njima, pokušavati i mijenjati. Možda će za mene moja djela biti prikazljivljiva, a samim time i definirana tek nakon dugo godina pokušavanja i pretumbavanja što bih s njima.

    Za Silent Killer pozvala sam indijsku koreografkinju te plesačicu bharatanatjama i kathaka Chitru Arvind da mi pomogne oko stvaranja predstave. Dakle, netko tko posjeduje jako puno znanja o indijskom plesu i tradiciji pokušati će sa mnom ujediniti moje i njihovo vrijeme, kroz moj i njihov pokret. Uzeli smo formu varne (najčišću koreografiju koja objedinjuje priču i tehniku s glazbom i plesnim izrazom) i pokušavamo je ispričati u suvremenom vremenu, sa suvremenim gestama ruku i situacijama koje bi se dogodile danas, a ne prije sto godina. Već smo izveli predstavu u Bangaloreu i bilo je jako zanimljivo, ali mislim da će ovaj projekt, kao i Vipassana, trajati godinama. Za neke stvari treba sazrijeti prije nego što ih se usudimo zaokružiti. Vipassana je počela kao neka skromna prezentacija od 25 minuta, a u godinu dana sazrijela je na pedeset minuta potpuno drugog pristupa.

    Da se vratim na pitanje... Da, mislim da je moguće napraviti sve, treba samo biti dovoljno hrabar i odmaknuti se od skeptičnih pogleda, prihvatiti da neka pitanja ne zahtijevaju trenutačne odgovore, znati da nikoga ne secirate bez poštovanja i udivljenja... i naprosto vjerovati da je to vaš put. Ne neki miks svega i svačega, ili fuzija egzotičnog i domaćeg, nego naprosto ono sve što jesmo. Čudna mješavina različitih iskustava.

    Trenutno si pred premijerom projekta Neboje u Puli. Koreografkinja je Andrea Gotovina – znači li to da djeluješ unutar drugog, novog plesnog rječnika ili je autorica svjesno iskoristila specifičnost tvog izraza?

    (smijeh) Nisam sigurna. Sada me blokirate s ovom sintaksom specifičnog izraza pa moram razmisliti što bi to trebalo značiti u ovom plesnom kontekstu. Ako me pitate hoću li plesati bharatanatjam, odgovor je apsolutno ne. Ako me pitate je li Andrea koreografirala plesni materijal na svome tijelu i tražila od mene da ga kopiram, i tu je odgovor ne. Naravno da je materijal rađen po našim tijelima i sposobnostima. Osobno bih rekla, i stojim iza toga čvrsto, da nema ništa indijsko u mome izrazu u predstavi Neboje, ali nema niti u Vjevericama ako se mene pita. Ali ne mogu reći da materijal nije specifično Majinski ako sam ga ja radila i ja ga izvodim. Ono što je Andrea pokušala dobiti od obje plesačice naša su tijela i izrazi koje smo imale kada smo zajedno studirale u Amsterdamu. Dakle, nešto staro što je prošlo kroz preobrazbu novoga. I evo nas ovdje.

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 11. svibnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji