Globalizacija kao pokret ubrzane razmjene ekonomskih dobara, informacija i komunikacije uz dobre strane dovodi i do kulturnog razvodnjavanja, površnosti i – zlouporabe termina. Globalizacija utječe i na umjetnost, i mijenja je. Ples nije izuzetak. Mogli bismo početi od početka – što je zapravo ples? No, u ovom slučaju ograničit ćemo se na scensku umjetnost koja doprinosi osobnom traženju identiteta i razvoju našeg pogleda na svijet. I još mnogo uže: bavimo se orijentalnim plesnim izričajem i time što i kako doprinosi degradiranoj slici žene u pokretu i plesu kao scenskoj umjetnosti uopće.
Tehnike orijentalnog plesa – iako vrlo zanimljive i teške – prolazeći kroz američku instant knowledge praksu i nedostatak informacija identificiraju se s nečim što u biti nisu – trbušni ples. Većina tradicionalnih arapsko-berberskih plesova ne naglašava pretjerano pokret zdjelice i trbušnih mišića. A nepotrebno je spomenuti da ogoljeni trbuh ne pripada plesnoj tradiciji (dapače, kao kod indijskih klasičara viđen je kao znak vulgarnog/kabaretskog plesa).
O plesu u kojem glavnu ulogu igraju bokovi i trbuh nemamo točnih podataka. Možemo samo pretpostaviti na osnovu neolitskih statua, egipatskih oslikanih zidova ili inih arheoloških objekata da su ljudi u prošlosti poznavali ples u kojem se izražajno kretao donji dio trbuha. Pridavati tom plesu mistične i ritualne atribute riskantno je. U plesovima starih bliskoistočnih kultura (kao i dan danas u tradicionalnim i folklornim plesovima) naglasak je na pokretu nogu i ritmičkom pokretu stopala. Arhetipska figura žene koja nosi vrč (ili drugi teret) na glavi, gdje se pod težinom kralježnica mora održati uspravnom pa se kompenzira pokretom koljena čija je posljedica ljuljanje kukova prije je izvor onoga što danas zovemo orijentalni ples nego sama plesna tradicija bliskoistočnih zemalja.
No da se vratimo na sam početak te pojave. Valovi Orijentalistike zaplahnjavali su Zapad od kad su se nomadi (tzv. romska plemena) počeli kretati od Indije prema Zapadu i sa sobom donosili glazbu i plesove nastale mješavinom njihove tradicije i utjecaja koje bi preuzimali od zemalja kroz koje su prolazili.
Krajem osamnaestog stoljeća, vojska Napoleona Bonapartea kreće u osvajanje Egipta gdje vojnici u sitnim satima provode vrijeme u prvim “klubovima” srednjeg Istoka, oduševljeni plesačicama za koje se smatra da potiču iz romskih plemena u Egiptu - koje prihvaćaju javne nastupe plesa i muzike (za razliku od Almeja, profesionalnih i visoko obrazovanih glazbenica/pjevačica i vjerojatno plesačica koje su nastupale isključivo na plemičkim skupovima). Gazije (plesačice) bi nastupale na ulici ili u klubovima i za svoj rad primale novac (“nokta”) koji bi im publika bacala pod noge. Te kovanice bi - po pravilu svih nomada da sve što posjeduju na sebi nose, našivali na odjeću. (Danas možemo naći otužan podsjetnik na “noktu” u obliku pojaseva koje koriste polaznice tečajeva “trbušnog plesa” – komad tkanine na koji su našivene limene imitacije kovanica.)
Fantazije o orijentalnom plesu na Zapadu se ponavljaju već stoljećima. Annabelle Serpentine Dance iz 1894. (Edisonov film, jedan od prvih filmova ikad snimljenih) i Loïe Fuller (1899.) preci su onoga što se kasnije nazvalo Ples s Izidinim krilima (Isis Wings Dance), a potpuno je američkog porijekla. Legendarna američka plesačica Ruth St Denis, počela je plesati ono što je zamišljala arapskim i indijskim plesom potaknuta reklamom za cigarete nadahnutom – Orijentom! (Ruth St Denis je ipak time pridonijela razvoju suvremenog plesa, ne samo vlastitim kreacijama nego i kao jedan od izvora nadahnuća Marthe Graham.)
Tada se u Americi kabaretski ples inspiriran Orijentom zvao Hoochie Koochie a u Francuskoj Danse de l’abeille – deskriptivan naziv za brze pokrete ramena i kukova (shimmy u današnjem žargonu Raqs Sharqui klasičnog egipatskog/orijentalnog plesa) što aludira na pokrete dame/plesačice kad joj se u haljini nađe pčela.
Termini Belly dance i na francuskom Danse du ventre nastali su kao etiketa začuđenih zapadnjaka pred novom modom. Diskutabilno je kada su se ti termini točno pojavili, no prilično je prihvatljiva teorija da su se tome dosjetili novinari koji su o tom novom plesnom čudu pisali za javnost. Ne nalazeći bolji termin, zadovoljili su se opisom najjače izraženog pokreta, praveći pri tome fatalnu grešku. Ne samo da je naziv vulgaran nego i – pogrešan. Orijentalni plesovi (Raqs Sharqui – klasični ples nastao u dvadesetom stoljeću na temeljima zapadnjačkog poimanja koreografije i scenskog nastupa, Raqs Baladi – mješavina urbanog i folklornog stila, nastao u Egiptu krajem 19. stoljeća i Shaabi – stil plesa sa sela – folklor) temelje se na tradiciji izrasloj na ritmičnim koracima, fleksibilnosti koljena i kontroli uspravnog držanja, a njegov je arhetip zapravo hod žene koja na glavi nosi teret.
Ironičan termin – trbušni ples ostao je i postao opće prihvaćeni termin i od strane samih plesačica na Zapadu. Vremenom se iskristalizirala činjenica da je Bellydance u stvari američki ples inspiriran Raqs Sharqui tehnikom a interpretiran kao zavodnički kabaret ili kao imitacija zvijezda Egipatskog filma pedesetih godina dvadesetog stoljeća – plešući na sceni za nepostojeću kameru.
Orijentalni ples
Raqs je termin kojim su arapski narodi zvali ples općenito. Korijen od Rqs ili Rqd i danas se nalazi u semitskim jezicima kao npr. Raqd u sirijskom. U svakom slučaju taj je termin u prošlosti bio vezan sa posmrtnim oplakivanjem u pokretu ili pogrebnom plesu. Isti korijen nalazi se i u biblijskom hebrejskom gdje označava smjer skoka, kao u starogrčkom glagolu ballizein (od kojeg je nastao talijanski izraz ballo) koji je označavao skakanje.
Na akadijskom (lisanum akkaditum), semitskom jeziku iz 4. do 1. stoljeća prije naše ere, taj izraz također znači skakanje no isto tako označava i lamentiranje. Zna se da i danas u Južnom Egiptu postoje posmrtni rituali u kojima se pleše. Često su narikače te koje plešu, a ples se sastoji od skokova koje nazivaju menah. Koliko je utjecaj Islama kasnije promijenio izričaj u kojem se tijelo lansira uvis – o tome nema dovoljno podataka. Samo se zna da je nova religija bila neprijateljski nastrojena prema narikačama, pa je pogrebni ritual orijentirala prema minimalizmu tjelesnog izričaja.
Raqs Sharqui – doslovno Orijentalni ples nastao je dvadesetih godina prošlog stoljeća kao formalizirana mješavina egipatskog folklora, zapadnjačkog scenskog plesa i američkog kabareta. Danas se taj izraz koristi za klasični orijentalni ples koji se zasniva na prilično neodređenom broju figura i pokreta baziranih na folkloru zemalja Bliskog Istoka. Drži se da je Egipat kolijevka Raqs Sharqui plesa. (Tvrdnja da je Orijentalni ples jedan od najstarijih na svijetu svodi se na spekulaciju.)
U svakom slučaju, Raqs Sharqui razvio se, pod utjecajem zapadnjačkog scenskog izričaja, od javnih izvedbi u rekreacijskim klubovima francuskih kolonizatora na Bliskom Istoku, što se kasnije nastavilo u tzv. salonima (Badiaa Masabni je vodila najpoznatiji koji je svaka mondena osoba željela posjetiti!). Formalizacija tog plesa se odvila se pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su koreografi poput Mahmoud Rede (osnivača Nacionalnog Baleta u Kairu) spojili egipatski folklor i zapadnjačka scenska pravila.
Danas u Egiptu postoji nekoliko naziva za javne plesne nastupe: Raqs sharqui (orijentalni ples), Raqs baladi (ples između tradicionalnog i urbanog plesnog izričaja), Raqs masri (egipatski ples) i Raqs arabi (arapski ples).
Egipatski film pedesetih godina nadahnuće nalazi u Hollywoodu pa se glumice/plesačice koje plešu za kameru pojavljivale u glamuroznoj blještavoj odjeći. U tome nadmetanju s holivudskim kičem pomažu mu ornamenti inspirirani kombinacijom orijentalnih i secesijskih elemenata – primjeri se nižu sve od nijemog filma – Helen Gardner u filmu Kleopatra Thede Bara, ples protagonistkinje u filmu Metropolis itd...
Egipat je želio dokazati svijetu kako je bogata zemlja koja može prkositi čak i Americi, a rezultat je da se Amerika inspirirala egipatskom imitacijom same sebe(!) i kao rezultat – postigla uniformirani izgled svojih bellydance plesačica, dok su Egipćanke i ine profesionalke sa Bliskog Istoka, prihvatile tu uniformiranost u ime kabaretske slave. Primjerice, nošenje cipela na sceni izravno je nadahnuto holivudskim zvijezdama. (Plesačice/glumice htjele su pokazati kako i one sebi mogu priuštiti blještave potpetice, sugerirajući time da Egipat nije siromašna zemlja.)
Raqs Sharqui i Bellydance se nikada nisu prestali međusobno nadahnjivati, i iako osnovne razlike ostaju – izgled izvođačica postao je uniformiran, pa danas na fotografiji teško razlikujemo plesačice američkog bellydance i egipatskog Raqs Sharqui (ili pak Turskog kabaretskog) stila, ali kada se plesačica ili plesač pokrene, razlike su velike.
Zapadnjačko poimanje orijentalnog plesa temeljno je drukčije od istočnjačkog. Razlike su u koracima, interpretaciji glazbe, držanju, izričaju. Orijentalni ples kao profesionalni plesni izričaj temelji se na tome da plesač/ica svojom izvedbom učini da glazba postane vidljiva i korijeni su u improvizaciji i savršenoj tehnici. Profesionalna se plesačica u drevnim danima potpuno unosila u glazbu i zaboravljajući na sve, pružala doživljaj bezvremenosti.
To je trajalo sve do kraja devetnaestog stoljeća kada plesačica postepeno postala i zabavljačica koja uz ples priča viceve i satima zabavlja publiku. Postepeno se ekstatični plesni izričaj degradirao u jeftinu birtijašku zabavu koja se neuspješnim pokušajem stilizacije popela na scenu i danas predstavlja tzv. trbušni ples – kako na Zapadu, tako na Istoku. Vulgarnost je prevladala nad umjetnošću.
Pet minuta slave
Andy Warhol je 1968. predvidio da će svatko imati pravo na svojih petnaest minuta slave. To se u neku ruku ostvarilo kroz televizijske programe (npr Big Brother i ostale reality emisije – ne zaboravimo izravan prijenos America’s Top Belly Dancer i mnoge, mnoge druge...) no što se tiče nastupa uživo – tzv. trbušne plesačice su se dočepale svojih pet minuta, ponesene obećanjem dotičnog plesa da sve – apsolutno sve žene, bez obzira na godine, plesno neiskustvo i (ne)obrazovanje – mogu postati profesionalne plesačice (= pojavljivati se na javnim mjestima zarađujući za život plesnim zanatom).
I još gore. Dok su se prijašnje generacije trpale u pionirske uniforme, baletne papučice, sportsku opremu, današnje se nerijetko trpaju u – kabaretske. Maloljetnice se trude da izgledaju poput zanosnih zavodnica i fantazija pedofilskih voajera, poput natječaja za Malu miss Amerike (Little Miss Sunshine, odličan film Jonathana Daytona i Valerie Faris). Današnje škole tzv. trbušnog plesa bez ikakve osviještenosti puštaju na scenu fantaziju o maloljetnim ropkinjama izmišljenog Orijenta. Djevojčice i dječaci imitiraju pokrete svojih učitelja, jednostavno iskombinirane unutar uredno izbrojanih ritmova i njišu kukovima pod kičastim suknjama, i grudnjacima koji pokrivaju još neizrasle grudi. U tome samonazivajućem plesu rijetko se vidi pedagoška svijest, igra i – ples za djetinjstvo kakvo bi ta djeca zaslužila kroz naobrazbu i poticaj na kreativnost. Odakle ta želja da se vlastito dijete prezentira kao jeftina zabavljačica?
Što je uopće sat Trbušnog plesa? U većini slučajeva radi se o rekreativnim susretima pred ogledalom uz pokret i orijentalni pop. Kao rekreacija nakon posla, odlično je za amatere i u tome obje strane (prodavač i kupac) nalaze zadovoljstvo.
Problemi počinju kad reklame tzv. škola trbušnog plesa prodaju petminutnu slavu svakome tko se jednom tjedno pojavi na predavanju. Ples se svodi na magičnu formulu kojom se uvjeravaju žene s bilo kojom stručnom spremom (ili bez nje) – da mogu preko noći postati profesionalne plesačice, instruktorice plesa, organizatorice plesnih predstava... (Danas je moguće natrčati na npr. polupismenu učiteljicu bilo Kathak ili Bharatanatjam indijskog klasičnog plesa koja samom činjenicom da je provela neko vrijeme u Indiji, postala guru na domaćem tlu dok se pouzdano zna da se klasični plesovi mogu predavati tek nakon najmanje desetljeća učenja i posebnog odobrenja od škole/učitelja.)
Poput mnogih tečajeva u kojima šarlatani nude prosvjetljenje – easy way, izlječenja, čudesnu vidovitost itd... trbušni ples nudi čitavu listu magičnih rezultata. Ponekad se prodaje kao tečaj za bolje zdravlje, buđenje senzualnosti, traganje za „boginjom u sebi“ ili pak kao „najstariji ples na svijetu“. Što sve te dame (i gospodu) navodi da vjeruju u te jeftine pamflete? Obuku prate seksistički klišeji (i medijska začuđenost pred činjenicom da „muškarci plešu trbušni ples“ – dok su najveći plesači/učitelji/koreografi i to ne samo u Egiptu – muškarci…) i zavaravanje o ženskoj emancipiranosti. Naizgled oslobađanje zapravo je zatvaranje tijela u okove jednih te istih krojeva bliještećih bikinija sa produžetkom u suknje i u jedne te iste pokrete u različitim kombinacijama.
Što nastaje kad se takve neobavezne i terapijske aktivnosti pojave u javnosti, na sceni, nazivajući sebe, u općoj konfuziji plesnih izričaja, profesionalnom scenskom izvedbom? Eto nas u pravom freak showu gdje umjesto žena sa bradom, divova i sijamskih blizanaca gledamo žene i djecu (ili mladiće blještavo nauljenih torza) koji žude za obožavanjem, miješaju ljepotu i senzualan pokret s vulgarnošću i slobodu pokreta s naučenom mimikom drevnih ropkinja zavodnica.
Originalni plesovi Orijenta mogu biti nevjerojatna inspiracija za umjetnički ples. No, rijetki su poput Suraye Hilal ili Marie Alfadj koje kroz nadahnuće egipatskim plesovima kreiraju vrhunska djela. Egzotika je oduvijek imala svoje mjesto, bila pomodnost ili prava inspiracija drugim Ja – ogledalo u kojem se pod maskom oslobađaju više ili manje kreativne osobine. Kulture se međusobno dopunjavaju i stvaraju zajedno naročito otkad je planeta postala globalno selo i razmjene mišljenja i rada je postalo sve češće među umjetnicima. Buto, rad Akrama Khana ili Sidi Larbija Cherkaouia pomakli su vizije suvremenog plesa kao i plesne skupine Attakkalari (Indija) ili Shobana Jeyasingh (Velika Britanija) i mnogi drugi, kako u Europi tako i na bliskom i dalekom Istoku. I dok se kroz umjetničko nadahnuće Istoka Zapadom i obrnuto rađaju prava plesno/scenska remek – djela, trbušni ples / Bellydance ostaje žalosni dilentantizam.
© Valentina Lacmanović, PLESNASCENA.hr, 4. kolovoza 2011.
