
Zoom festival u Rijeci održan je drugu godinu za redom i nastavak je programa Art&Clubbing koji je udruga Drugo more provodila osam godina. Obje ove manifestacije nastojale su i nastoje „donijeti suvremeni estetski doživljaj u području izvedbenih umjetnosti“. Koncept festivala (Davor Mišković) uključuje predstavljanje radova koje je teško svrstati u određenu stilsku ili žanrovsku skupinu, pa čak i umjetničko područje. To su radovi koji kombiniraju različite medije, tehnike, metode i izričaje i tako strukturno i žanrovski donose nešto novo i osebujno. Osim toga, svako izdanje Festivala stavlja u fokus jednoga umjetnika ili umjetnicu i predstavlja ga s nekoliko uradaka. Novost je ovogodišnjeg izdanja Festivala program za djecu.
Ove godine Zoom nam je stavio u fokus koreografkinju Ivanu Müller, hrvatsku izvedbenu i multimedijalnu umjetnicu s pariškom i amsterdamskom adresom, i njezina tri uratka: predstavu s pet izvođača While We Were Holding It Together (WWWHIT, 2006), umjetničin solo 60 minuta oportunizma (2010) te posljednji rad, koji je ujedno i njen prvi uradak za djecu, pod nazivom Partitura, u kojem su najmlađi posjetitelji uz nekolicinu starijih ujedno i izvođači (2011). Uz Müller svoje su radove na Festivalu prikazali Kazališna radionica Malik (13 zadataka za novu budućnost), Prostor plus (premijera Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku), Wanda & Nova Deviator (Frozen Images), Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša (Što nas je više to smo prije na cilju), SIVA (Odijelo...čovjeka). Zadnji dan Festivala održan je razgovor s Ivanom Müller koji je vodila Maaike Bleeker, profesorica na Studiju teatra na Sveučilištu u Utrechtu, kao i predsjednica najveće svjetske mreže organizacija na području izvedbenih umjetnosti Performance Studies International (PSI).

Nekoliko je zajedničkih nazivnika ovogodišnjeg Zooma. Jedan je od njih svakako neka vrst revivala teksta u suvremenoj kazališnoj praksi i istovremeno umanjivanje i anuliranje kretanja, odnosno fizičke akcije. Osim toga, čini mi se da se događa značajan obrat u promišljanju i praksi plesa i kazališta pokreta. Kao da su i sami koreografi, plesači i izvedbeni umjetnici zasićeni zadanom, čvrstom tjelesnom formom, pa čak i samim kretanjem, i traže nove načine izražavanja i bivanja na sceni. Izdvojila bih nekoliko primjera. Koreografija koja se ne događa, nego je publika zamišlja (prema uputama autorice), gledajući u izvođačicu koja je prisutna na sceni i koja istovremeno također zamišlja na koje sve načine publika imaginira njezinu koreografiju (60 minuta oportunizma). Plesačica (Ivana Kalc) publici govori svoju potencijalnu koreografiju što prerasta u neku vrstu science fictiona, jer plesačica zamišlja kako prolazi („nekako“) kroz metalnu mrežu i uklizava na glavi. Nešto kasnije i ostali izvođači uglavnom govorom i tekstom dočaravaju publici što bi se sve moglo događati na sceni (Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku). Osim navedenoga, cijeli prvi dio te predstave temelji se na improvizaciji izvođača u kojoj oni koriste u prvome redu govor, igru asocijacije i vlastitu imaginaciju, a tek onda i tijelo, kako bi predmete i pojavnosti oko sebe imenovali (Ovo je...) i dali im novi mogući smisao i/ili kontekst.
U WWWHIT imamo petoro izvođača poput skulptura, koji imaju zahtjevan zadatak biti u jednoj poziciji gotovo cijelu predstavu. S protekom vremena dolazi do grčenja dijelova tijela i mišića, drhtanja, nekontroliranih trzaja, i vidljivog napora koji izvođači ulažu da bi ostali u svojoj poziciji. Tek pred kraj dolazi do značajnijih vizualnih promjena kad izvođači u mraku mijenjaju mjesta i uzimaju pozicije tijela drugih na čije su mjesto došli. Njihovo bivstvovanje na sceni opravdano je tekstom, jer tekst koji izvođači izgovaraju (a kasnije i tekst koji je snimljen, a izvođači ga sinkronizirano prate ustima) sugeriraju publici tko su oni, odnosno tko bi sve mogli biti, što bi sve mogli raditi, kamo bi mogli ići, u kakvim bi odnosima mogli biti i slično. Publika zamišlja zajedno s izvođačima, koji uz to što (za)vode gledatelje svojom pričom, isto tako svako toliko i ruše tu iluziju konkretnim opaskama o publici ili sebi kao izvođačima koji, primjerice, imaju poteškoća s držanjem svoje pozicije. Taj element stalnog podsjećanja publike da je publika, da je ovo što se događa izvedba, odnosno prezentacija, a izvođači ipak samo izvođači, nazvala bih autobiografskim i autoreferencijalnim i on se javlja u nekoliko uradaka na ovogodišnjem Zoomu.

U skladu s time, umjetnici i njihovo stvaralaštvo sami su sebi tema. Tijekom cijele izvedbe umjetnica jest umjetnica Müller i, mada u jednome trenutku izvedbe postavlja pitanje o svojemu identitetu, ona ga upravo samim time i naglašava. Umjetnicu zanima igranje protiv uobičajenih pravila, očekivanja i kodova ponašanja u izvedbenom/kazališnom miljeu. Zanima je sve ono što prema određenim konvencijama u kazalištu ne bismo trebali gledati ili vidjeti. Tako nam, primjerice, Ivana Müller u svom solu opisuje tko je od nje naručio to što upravo gledamo i koji su bili njegovi uvjeti. Proces nastanka predstave sastavni je dio izvedbe. Autorica ga ne nastoji skriti. Dapače, proces je nastanka naglašen i razotkriven. Müller upotrebljava nekoliko strategija u tom procesu. U prvome redu to je podijeljenost tijela i teksta (glasa), odnosno izvođača i autora. Kroz tu dualnost otvaraju se mogućnosti za istovremeno supostojanje različitih, paralelnih stvarnosti koje su u prvome redu označene mjestom i vremenom. Primjerice, zvukovi koje povremeno čujemo u pozadini teksta (šum lista papira koji se okreće, hodanje) evociraju neko drugo mjesto i neko drugo vrijeme od onoga koje se događa u trenutku izvedbe. Također, autorica izravno uključuje publiku, primjerice pitajući se što publika misli o njoj i pojedinoj situaciji.
U WWWHIT također se izravno adresira publika, kao i u Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku kada na primjer jedan od izvođača imenuje gledatelje „Ovo je riječka publika koja prati nezavisnu scenu“. U imenovanjima izvođača Prostora plus ima puno ironije i kritike, referenci na uvjete i okolnosti u kojima je predstava nastala, i stječe se utisak da su umjetnici frustrirani svojim položajem u društvu do te mjere da uzimaju improvizaciju i određene vježbe kao osnovne elemente izvedbe i na taj način kao da šalju poruku gledateljima i sponzorima – koliko para toliko muzike. U dijelovima koji su neverbalni odnosno koreografski (prenošenja, kontakt improvizacija, grupne formacije) osjeća se zajedništvo i međusobna povezanost i briga za drugoga, kao ono što im omogućava da opstanu i da se nose sa svim preprekama. Zanimljiva je koincidencija plakata za WWWHIT i slike grupne formacije u Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku, u kojoj imamo izvođače poredane jedan do drugoga i svjetlom naglašene njihove noge i stopala, kao i koncept koji se temelji na imaginiranju i tekstu u čijoj strukturi imamo dio koji se neprestano ponavlja poput mantre („Zamišljam da...“ u WWWHIT, „Htjela bih iskoristiti priliku da ...“ u 60 minuta oportunizma, „Ovo je...“ u Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku).
Još jedno zanimljivo poklapanje imamo i u predstavama za djecu – Partitura (autorica Ivana Müller) i 13 zadataka za novu budućnost (autorica Mila Čuljak) – gdje se predstava gradi na temelju snimljenih verbalnih uputa/zadataka. Razlika je u tome što su kod Müller posjetitelji ujedno i izvođači, dok je Čuljak radila s polaznicima Kazališne radionice Malik.

Pitanje identiteta i imenovanja najznačajnije je došlo do izražaja u Što nas je više, to smo prije cilju, opet autoreferencijalnom uratku, u kojemu imamo kombiniranu, naizmjeničnu igru između solo izvođača koji opet igra samoga sebe (Dražen Dragojević) i projekcije dokumentarnog filma, u kojem pratimo akciju slovenskih umjetnika koji su promijenili svoje vlastito ime i uzeli ime slovenskoga političara Janeza Janše. U svojoj formi i bitku čini mi se najeksperimentalnijim uratkom Festivala koji izlazi iz okvira umjetnosti i izvedbe i postaje svjedokom i posljedicom umjetnikova načina življenja, filozofije i etike. Uradak je slojevit, bogat, donosi mnoštvo lica i pogleda, uzima u obzir različite perspektive gledanja na temu promjene imena i objedinjuje ih ne dajući odgovore nego otvarajući i postavljajući pitanja. Izlazeći iz okvira društvenih konvencija, troje umjetnika svojom akcijom baca novo svjetlo na stvarnost koja ih/nas okružuje. Tim činom kao da stavljaju pod povećalo društvene odnose i pojave, pomažu nam da bolje vidimo, tjeraju nas na razmišljanje i samoosvješćivanje. Uspijevaju ostvariti pomak od vlastitog prema općem i na taj nas način aktivno uvući u svoj, koji je ujedno i naš svijet.
Predstave koje nisam uspjela staviti pod gore navedene zajedničke nazivnike, a koje su prikazane na Zoomu, su i Hot Lollipop, tridesetominutni performans koji se bavi vizualnim stereotipima rock glazbe, Frozen Images, koncert-performans s dva snažna i angažirana izvođača i autora, Wandom i Nova deViatorom, te izložba i performans grupe SIVA.
Zoom festival organizirala je Udruga Drugo more pod pokroviteljstvom Europske komisije, Ministarstva kulture RH, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke i Fondacije Robert Bosch Stiftung.
© Ivana Peranić, PLESNA SCENA.hr, 19. rujna 2011.