Sami sebi tema

2. Zoom festival, Rijeka, 30. kolovoza – 3. rujna 2011.

  • Predstava za sedam izvodača i publiku.

    Zoom festival u Rijeci održan je drugu godinu za redom i nastavak je programa Art&Clubbing koji je udruga Drugo more provodila osam godina. Obje ove manifestacije nastojale su i nastoje „donijeti suvremeni estetski doživljaj u području izvedbenih umjetnosti“. Koncept festivala (Davor Mišković) uključuje predstavljanje radova koje je teško svrstati u određenu stilsku ili žanrovsku skupinu, pa čak i umjetničko područje. To su radovi koji kombiniraju različite medije, tehnike, metode i izričaje i tako strukturno i žanrovski donose nešto novo i osebujno. Osim toga, svako izdanje Festivala stavlja u fokus jednoga umjetnika ili umjetnicu i predstavlja ga s nekoliko uradaka. Novost je ovogodišnjeg izdanja Festivala program za djecu.

    Ove godine Zoom nam je stavio u fokus koreografkinju Ivanu Müller, hrvatsku izvedbenu i multimedijalnu umjetnicu s pariškom i amsterdamskom adresom, i njezina tri uratka: predstavu s pet izvođača While We Were Holding It Together (WWWHIT, 2006), umjetničin solo 60 minuta oportunizma (2010) te posljednji rad, koji je ujedno i njen prvi uradak za djecu, pod nazivom Partitura, u kojem su najmlađi posjetitelji uz nekolicinu starijih ujedno i izvođači (2011). Uz Müller svoje su radove na Festivalu prikazali Kazališna radionica Malik (13 zadataka za novu budućnost), Prostor plus (premijera Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku), Wanda & Nova Deviator (Frozen Images), Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša (Što nas je više to smo prije na cilju), SIVA (Odijelo...čovjeka). Zadnji dan Festivala održan je razgovor s Ivanom Müller koji je vodila Maaike Bleeker, profesorica na Studiju teatra na Sveučilištu u Utrechtu, kao i predsjednica najveće svjetske mreže organizacija na području izvedbenih umjetnosti Performance Studies International (PSI).
    While We Were Holding It Together
    Nekoliko je zajedničkih nazivnika ovogodišnjeg Zooma. Jedan je od njih svakako neka vrst revivala teksta u suvremenoj kazališnoj praksi i istovremeno umanjivanje i anuliranje kretanja, odnosno fizičke akcije. Osim toga, čini mi se da se događa značajan obrat u promišljanju i praksi plesa i kazališta pokreta. Kao da su i sami koreografi, plesači i izvedbeni umjetnici zasićeni zadanom, čvrstom tjelesnom formom, pa čak i samim kretanjem, i traže nove načine izražavanja i bivanja na sceni. Izdvojila bih nekoliko primjera. Koreografija koja se ne događa, nego je publika zamišlja (prema uputama autorice), gledajući u izvođačicu koja je prisutna na sceni i koja istovremeno također zamišlja na koje sve načine publika imaginira njezinu koreografiju (60 minuta oportunizma). Plesačica (Ivana Kalc) publici govori svoju potencijalnu koreografiju što prerasta u neku vrstu science fictiona, jer plesačica zamišlja kako prolazi („nekako“) kroz metalnu mrežu i uklizava na glavi. Nešto kasnije i ostali izvođači uglavnom govorom i tekstom dočaravaju publici što bi se sve moglo događati na sceni (Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku). Osim navedenoga, cijeli prvi dio te predstave temelji se na improvizaciji izvođača u kojoj oni koriste u prvome redu govor, igru asocijacije i vlastitu imaginaciju, a tek onda i tijelo, kako bi predmete i pojavnosti oko sebe imenovali (Ovo je...) i dali im novi mogući smisao i/ili kontekst.

    U WWWHIT imamo petoro izvođača poput skulptura, koji imaju zahtjevan zadatak biti u jednoj poziciji gotovo cijelu predstavu. S protekom vremena dolazi do grčenja dijelova tijela i mišića, drhtanja, nekontroliranih trzaja, i vidljivog napora koji izvođači ulažu da bi ostali u svojoj poziciji. Tek pred kraj dolazi do značajnijih vizualnih promjena kad izvođači u mraku mijenjaju mjesta i uzimaju pozicije tijela drugih na čije su mjesto došli. Njihovo bivstvovanje na sceni opravdano je tekstom, jer tekst koji izvođači izgovaraju (a kasnije i tekst koji je snimljen, a izvođači ga sinkronizirano prate ustima) sugeriraju publici tko su oni, odnosno tko bi sve mogli biti, što bi sve mogli raditi, kamo bi mogli ići, u kakvim bi odnosima mogli biti i slično. Publika zamišlja zajedno s izvođačima, koji uz to što (za)vode gledatelje svojom pričom, isto tako svako toliko i ruše tu iluziju konkretnim opaskama o publici ili sebi kao izvođačima koji, primjerice, imaju poteškoća s držanjem svoje pozicije. Taj element stalnog podsjećanja publike da je publika, da je ovo što se događa izvedba, odnosno prezentacija, a izvođači ipak samo izvođači, nazvala bih autobiografskim i autoreferencijalnim i on se javlja u nekoliko uradaka na ovogodišnjem Zoomu.
    60 minuta oportunizma
    U skladu s time, umjetnici i njihovo stvaralaštvo sami su sebi tema. Tijekom cijele izvedbe umjetnica jest umjetnica Müller i, mada u jednome trenutku izvedbe postavlja pitanje o svojemu identitetu, ona ga upravo samim time i naglašava. Umjetnicu zanima igranje protiv uobičajenih pravila, očekivanja i kodova ponašanja u izvedbenom/kazališnom miljeu. Zanima je sve ono što prema određenim konvencijama u kazalištu ne bismo trebali gledati ili vidjeti. Tako nam, primjerice, Ivana Müller u svom solu opisuje tko je od nje naručio to što upravo gledamo i koji su bili njegovi uvjeti. Proces nastanka predstave sastavni je dio izvedbe. Autorica ga ne nastoji skriti. Dapače, proces je nastanka naglašen i razotkriven. Müller upotrebljava nekoliko strategija u tom procesu. U prvome redu to je podijeljenost tijela i teksta (glasa), odnosno izvođača i autora. Kroz tu dualnost otvaraju se mogućnosti za istovremeno supostojanje različitih, paralelnih stvarnosti koje su u prvome redu označene mjestom i vremenom. Primjerice, zvukovi koje povremeno čujemo u pozadini teksta (šum lista papira koji se okreće, hodanje) evociraju neko drugo mjesto i neko drugo vrijeme od onoga koje se događa u trenutku izvedbe. Također, autorica izravno uključuje publiku, primjerice pitajući se što publika misli o njoj i pojedinoj situaciji.

    U WWWHIT također se izravno adresira publika, kao i u Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku kada na primjer jedan od izvođača imenuje gledatelje „Ovo je riječka publika koja prati nezavisnu scenu“. U imenovanjima izvođača Prostora plus ima puno ironije i kritike, referenci na uvjete i okolnosti u kojima je predstava nastala, i stječe se utisak da su umjetnici frustrirani svojim položajem u društvu do te mjere da uzimaju improvizaciju i određene vježbe kao osnovne elemente izvedbe i na taj način kao da šalju poruku gledateljima i sponzorima – koliko para toliko muzike. U dijelovima koji su neverbalni odnosno koreografski (prenošenja, kontakt improvizacija, grupne formacije) osjeća se zajedništvo i međusobna povezanost i briga za drugoga, kao ono što im omogućava da opstanu i da se nose sa svim preprekama. Zanimljiva je koincidencija plakata za WWWHIT i slike grupne formacije u Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku, u kojoj imamo izvođače poredane jedan do drugoga i svjetlom naglašene njihove noge i stopala, kao i koncept koji se temelji na imaginiranju i tekstu u čijoj strukturi imamo dio koji se neprestano ponavlja poput mantre („Zamišljam da...“ u WWWHIT, „Htjela bih iskoristiti priliku da ...“ u 60 minuta oportunizma, „Ovo je...“ u Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku).

    Još jedno zanimljivo poklapanje imamo i u predstavama za djecu – Partitura (autorica Ivana Müller) i 13 zadataka za novu budućnost (autorica Mila Čuljak) – gdje se predstava gradi na temelju snimljenih verbalnih uputa/zadataka. Razlika je u tome što su kod Müller posjetitelji ujedno i izvođači, dok je Čuljak radila s polaznicima Kazališne radionice Malik.
    Što nas je više, to smo prije cilju
    Pitanje identiteta i imenovanja najznačajnije je došlo do izražaja u Što nas je više, to smo prije cilju, opet autoreferencijalnom uratku, u kojemu imamo kombiniranu, naizmjeničnu igru između solo izvođača koji opet igra samoga sebe (Dražen Dragojević) i projekcije dokumentarnog filma, u kojem pratimo akciju slovenskih umjetnika koji su promijenili svoje vlastito ime i uzeli ime slovenskoga političara Janeza Janše. U svojoj formi i bitku čini mi se najeksperimentalnijim uratkom Festivala koji izlazi iz okvira umjetnosti i izvedbe i postaje svjedokom i posljedicom umjetnikova načina življenja, filozofije i etike. Uradak je slojevit, bogat, donosi mnoštvo lica i pogleda, uzima u obzir različite perspektive gledanja na temu promjene imena i objedinjuje ih ne dajući odgovore nego otvarajući i postavljajući pitanja. Izlazeći iz okvira društvenih konvencija, troje umjetnika svojom akcijom baca novo svjetlo na stvarnost koja ih/nas okružuje. Tim činom kao da stavljaju pod povećalo društvene odnose i pojave, pomažu nam da bolje vidimo, tjeraju nas na razmišljanje i samoosvješćivanje. Uspijevaju ostvariti pomak od vlastitog prema općem i na taj nas način aktivno uvući u svoj, koji je ujedno i naš svijet.

    Predstave koje nisam uspjela staviti pod gore navedene zajedničke nazivnike, a koje su prikazane na Zoomu, su i Hot Lollipop, tridesetominutni performans koji se bavi vizualnim stereotipima rock glazbe, Frozen Images, koncert-performans s dva snažna i angažirana izvođača i autora, Wandom i Nova deViatorom, te izložba i performans grupe SIVA.

    Zoom festival organizirala je Udruga Drugo more pod pokroviteljstvom Europske komisije, Ministarstva kulture RH, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke i Fondacije Robert Bosch Stiftung.

    © Ivana Peranić, PLESNA SCENA.hr, 19. rujna 2011.

kritike i eseji