Ljiljana Mikulčić u svom eseju Plesni film objavljenom u dvobroju 9/10 časopisa Kretanja piše da „plesni film radi s plesom, vremenom, prostorom koji su viđeni kroz leću kamere koja odluči što gledati i na što se fokusirati. U montaži film nastane konačno. Ipak, prije svega plesni film mora se pozabaviti istraživanjem teme, ideje ili samo kratkim trenutkom nečega.“ Ovaj pak film, kako naslovom, tako i tematikom podsjeća na Kunderin roman Polaganost, i to tako što tematizira vrijeme, njegovu (ne)stalnost i relativnost ovisno o perspektivi subjekta koji ga proživljava, a ujedno je i zaokružen prikaz životnog ciklusa prirode i čovjeka (od rođenja u vodi do povratka ka majci Zemlji u smrti) te kružne izmjene godišnjih doba. Na tom putovanju kroz vrijeme krećemo se i kroz različite prostore, i to kroz sve primarne strukture važne za život čovjeka – od rijeke preko šume pa do plodne zemlje hraniteljice.
Kako je već spomenuto, prvi dio gotovo tridesetominutnog filma započinje prikazom vode kao početka života na svijetu i njegove univerzalne povijesti, dok se u nastavku kadrovi prebacuju u drugi prostor, u šumu. Tu iz daljine, a potom i izbliza, promatramo plesačicu u sivom kostimu (kakva su i stabla koja je gusto okružuju), a koja u kontrastu s nepomičnim deblima izvodi ritualne pokrete uz glazbu koja oponaša zvukove u šumi. U izmjeni ritma pokreta plesačice, koju njeni pokreti i kadrovi čas izdvajaju iz vlastite okoline, a čas sljubljuju s njom, vidljivi su i povezanost i međuodnos čovjeka i prirode. Taj segment završava kadrom žutog lišća koje navješćuje i skoru promjenu godišnjeg doba.
U kadrovima koji slijede u žarištu je promišljanje vremena i duljine ljudskog vijeka spram vremenskog apsoluta, i to prikazom protjecanja vode kao protjecanja vremena, jer plešuće noge su čas tu, čas zastaju, čas nestaju prikazujući (ne)postojanost i nesigurnost trenutka i života uopće.
Ove su živopisne slike isprekidane mračnim snovima. U prvom je takvom snu u centru scene žena u dugoj crnoj haljini u uspravnom položaju koja rukama prekriva lice. Glazba je prigušena, scena je prazna, jedino su istaknute crne daske na podu prekrivene njezinom bogato naboranom haljinom. I drugi se san odigrava na onom istom poznatom podu od crnih dasaka, no scena je prazna i vlada mrak, sve dok ne počnu izlaziti plesačice u crnom, jedna za drugom, s crno-bijelim maskama / preslikama vlastitih lica hodajući stiliziranim koracima jedna za drugom, svaka na svoj način. Ti mračni segmenti kontrast su ostatku filma, kako atmosferom koja je imaginarna i irealna, osvjetljenjem i ravnotežom boja, tako i sadržajem i scenom, odnosno prostorom (priroda vs. pozornica / studio).
U nastavku nas kamera vraća u šumu, u javu, u život, u zimu. Jedina je plesačica u bijelom. Kadar se s nje prebacuje na drveće, pa opet natrag, no ona sad korača nečijim tuđim tragovima u snijegu i njeni pokreti su obilježeni repeticijama, aludirajući na univerzalnu ljudsku povijest koja se ponavlja.
U posljednjem segmentu filma scenski je prostor izorana njiva u magli, a prijelazom kadra obrađene njive i nebeskog blještavila u zoru pojavljuju se visoka žuta žita. Kadrovi koji slijede podsjećaju na Tadijanovićeve stihove iz istoimene pjesme i označavaju početak ljeta. Sve je u zlatu osim bijelih kostima plesačica; zlatna boja žita i sunca reflektira se na njihovoj koži i kosi, a one bez pokreta samo izviru i poniru u klasove. Film završava kadrom zrelih punih zlatnih klasova.
Nema sumnje da su plesni pokreti poetizirani, no njihova je ljepota i kvaliteta upitna zbog česte repeticije. S druge strane, možemo ustvrditi da upravo tim ponavljanjem i ritualizacijom pokreta koreografkinja evocira davna vremena kada je čovjek ritualnim običajima dočekivao i ispraćao izmjenu godišnjih doba i prijelaze faza u životnom ciklusu prirode, koje danas gotovo u potpunosti ignoriramo boreći se protiv Majke prirode, odnosno Zemlje i ne poštujući njezina pravila. No od samih su pokreta mnogo ljepši priča i slike filma. Unatoč ponekim, čini se, pogreškama kod kadrova nepomaknute kamere, gdje se gubi dubina i pri snimanju loše kompozicije, film naprosto zahtijeva i vapi za promišljanjem o svojim idejnim temama; vremenu i postojanju, univerzalnosti ljudskog života i sudbine, individualnosti spram zajedništva ljudskog društva te odnosu čovjeka prema prirodi.
Polaganost / Slowliness, eksperimentalni plesni film redateljskog dvojca Vladimira Končara i Ive Pavičić, premijerno je prikazan 12. rujna 2011. u Zagrebačkom plesnom centru. Film je realiziran u produkciji Trupe To, a u njemu koreografiju Ive Pavičić plešu Valentina Čebušnik Dorotić, Jasna Malus Gorišek, Petra Kursar, Ivana Levanić, Nevenka Miklenić, Tatjana Peruško i Ines Sabotić uz glazbu Jeanne Frémaux.
© Sonja Novak, PLESNA SCENA.hr, 4. studenoga 2011.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE