Tijelo i njegove čarolije

Intervju: Jasmina Prolić, plesačica i koreografkinja

  • Jasmina ProlićU okviru ovogodišnjeg, 12. festivala plesa i neverbalnog teatra Svetvinčenat Jasmina Prolić je održala radionicu Plié, Tendu, Jeté… Riječ je o iznimnoj europskoj plesačici i plesnoj umjetnici koja djeluje na relaciji Francuska – Bosna i Hercegovina. Kako nismo imale prilike za razgovor tijekom njezinih gostovanja u Zagrebu na Tjednu suvremenog plesa, stari smo dug počele rješavati u idiličnom miru Svetvinčenta, a završile elektronskom poštom.

    Kao i obično, kad razgovaram s tako posebnim osobama o kojima se premalo zna, zamolila sam je da krenemo iz početka.

    U balet sam došla sa sportske gimnastike. Ostali smo bez trenera i jedna mi je susjeda (i teta prijateljice koja me je kasnije prihvatila u Parizu, jer na početku nije bilo stipendije i već je trebalo odustati…), koja je radila u Narodnom pozorištu, rekla neka dođem na balet. Završila sam pet godina niže baletne škole u Sarajevu. Čak sam u tom petom razredu bila na Baletnom natjecanju u Novom Sadu. To je bilo zadnje jugoslavensko natjecanje, na kojem sam osvojila drugo mjesto u juniorskoj konkurenciji. I onda sam preskočila šesti razred i našla se u prvom srednje, a onda je započeo rat u Bosni i Hercegovini. Otišla sam iz Sarajeva, htjela sam se pripremiti za natjecanje u Varni i stigla sam u Zagreb. Prvo sam došla kod prijatelja naših susjeda i oni su me odmah drugi dan odveli u Baletnu školu na Gornjem gradu. Tamo me primila Tatjana Lucić Šarić, koja me već znala s natjecanja. Odvela me je da odvježbam pred komisijom i onda su me smjestili u drugi razred srednje baletne škole u razred s Edinom Plićanić, Tenom Ferić i Sandom Ježek – nas četiri. S njima sam završila 2. i 3. razred i onda sam to ljeto 1993. otišla na audiciju u Pariz.

    Te sam zime 1992. srela Dubravku Kulenović Zrnčić u tramvaju u Zagrebu. Bila je oduševljena što me vidi živu i zdravu, i brinula se sljedeće godine o meni, a bila sam u đačkom domu, gdje mi je baletna škola pronašla smještaj. Mislila je da sam talentirana i kad me pitala gdje bih dalje išla, rekla sam joj svoj dječji san: „U Pariz!“ To je bio moj san –pariška Opera i francuska baletna škola… A ona je rekla da je to odlično, da ima prijatelja, redatelja u Parizu i da će se raspitati! Ali to je za mene bila nemoguća misija…

    I raspitala se – za Operu je bilo kasno, oni su primali do trinaest godina, a meni je bilo već šesnaest! Da, za balerinu već… I ona me onda upoznala s Mirnom Žagar i Kilinom Cremonom i one su mi počele pričati o suvremenom plesu, o Akademijama suvremenog plesa. Pratila sam malo program Tjedna suvremenog plesa, ali nije mi to ništa govorilo, ja sam i dalje bila u svojoj klasici.
    Compagnie Jasmina, Francuska: Julie(t)-duet in absentia, kor. Jasmina Prolić
    Samo balet?

    Balet, balet! I Miloš Lazin, redatelj koji je živio u Parizu, raspitao se i javio mi da postoje dvije akademije, u Parizu i Lyonu, i koji su uvjeti i mogućnosti, i ponudio da pomogne oko prijave. U međuvremenu sam upoznala zagrebačku obitelj, gospođu i gospodina Kralj koji su sve to pratili, a mene prihvatili gotovo kao svoju kćer, i kad je došlo do tog nekog konačnog odgovora pariške Akademije da će me primiti na audiciju, oni su mi platili put da odem. I otišla sam na audiciju, naravno na klasični odsjek. I došla sam u Pariz, u lipnju 1993. Za mene je to bilo: „Moram ostati ovdje!“ Došla sam na petnaest dana ne znajući ništa, ni da imaju tri kruga, ni da je tu 3000 francuske djece…

    Prvi dan je bio prvi krug: klasični balet pa suvremeni i onda rezultati! To sam saznala od jedne djevojke koja je jedina znala engleski. Prepala sam se suvremenog, ali ona mi je rekla da mi to neće biti problem: „Budući da imaš super tehniku, stani u prvi red i slijedi. To ti je Cunningham tehnika, bit će to tebi lako“ I prošla sam prvi krug, a kad su me pozvali na razgovor kod direktora rekli su mi: „Mislimo da ste odlična balerina, ali ako uđete na prvu godinu klasike bit ćete prestari, a ako Vas prebacimo dalje, jako ćete se mučiti, ali vidjeli smo nešto u Vama i želimo vam ponuditi da ostanete na audiciji za suvremeni!“

    I tako nikako pobjeći od suvremenog?

    Nikako. Ali pomislila sam tada, ma može i folklor, samo da ostanem ovdje, ples je ples! Okrenut ću životnu stranicu i idemo dalje. I tako je i bilo. Išla sam na sve te pripreme i još dodatno kod profesora koji je vodio suvremeni na Akademiji, i to je stvarno trajalo petnaest dana i na kraju sam primljena! Vratila sam se u Zagreb, i ondje me oduševljena čekala moja sarajevska raja pred ZeKaeM-om, a ja malo snuždena jer sam primljena na suvremeni! Iako, priznajem, tada me sve to već zaintrigiralo…

    Da, i uspjela sam stići na taj superiorni konzervatorij muzike i plesa u Parizu, a nakon petnaest dana prebacili su me na drugu godinu. I kad bih se u početku čula s Dubravkom, rekla bih joj: „Ništa ne radimo, ležimo na podu, mrdamo prepone, ja ovo još ne razumijem…“ Ali, kad me nakon godine dana pitala hoću li opet probati na klasični odjel, nije mi padalo na pamet! Prihvatila sam to kao životnu promjenu, a onda se dogodila i tjelesna promjena…
    Sarajevski ratni teatar (SARTR): Dubravka Zrnčić-Kulenović i Jasmina Prolić, Put za Katmandu, koreorežija Jasmina Prolić
    Što je to značilo za tebe stvarno, osim što si naravno uspjela ostati u Parizu? Odustala si od labudice?

    Ne, nisam odustala od toga da budem labudica. Nego sam tada pomislila kako ću biti labudica na drugi način. Za mene je ostanak u Parizu značio kompletnu životnu promjenu. Za mene je to bilo ostvarenje snova, a istovremeno ulazak u sasvim drugi sistem i drugi svijet. Što se tiče samog plesa, promjene su kompletne, naročito u tijelu: u gravitaciji, u hodanju, u odnosu s prostorom, partnerom, sa samim sobom… kao da kod te balerine koja sam bila centar nije gdje stvarno jest, gravitacija nije ista; hodalo se vukući noge po podu, nije bilo savijanja u koljenu… trebalo je dosta vremena da tijelo prihvati promjene pa da onda i mozak shvati što se događa i kako se uklopiti i onda kreirati svoj svijet.

    Kad sam te prvi put vidjela na sceni, odmah sam pomislila da si iz baleta. To je nekako upisano u tvoje tijelo?

    Da, i presretna sam zbog toga. I tek danas shvaćam, evo nakon osamnaest godina u suvremenom plesu, kako je to razdoblje klasičnog baleta bilo važno. Imam osjećaj da sam sada bolja i kao balerina zahvaljujući svim analizama drugom pristupu tijelu. I sad imam sasvim drugi pristup klasici i mislim da bi svaki klasični plesač više napravio da se pozabavi, preispita suvremenim pokretom, ne bi li sebi olakšao pristup i nastup. Otvaranje, oslobađanje od klišeja… Kao od onog sna roditelja da su im curice u ružičastim pačkama. Vodila sam klasični balet za djecu i sad me taj centar u Orleansu opet zvao, ali su me zamolili da promijenim odijevanje jer roditelji očekuju i voditeljicu u baletnom izdanju… Nije to problem, ali sam im rekla da svoj pristup i pedagogiju neću promijeniti… Plesač je plesač, onaj tko se bavi svojim tijelom, zna njime upravljati, koji umije darovati, komunicirati. Svako je znanje odlično znanje, i ono se mora cijeli život nadopunjavati…

    Diplomirala sam 1996. Tu sezonu ostala sam u Junior baletu Akademije, gdje smo radili na repertoaru sjajnih svjetskih koreografa: Angelina Preljocaja, Nicolaisa, Jannifer Muller, Carolyn Carlson – obišli smo svijet, bilo je trideset turneja tijekom te sezone… to je bilo uistinu fenomenalno, bili smo na festivalu u Avignonu, išli u Helsinki i na Madagaskar. A onda su na Akademiji oformili i petu godinu (pa sam ja generacija koja je dvije godine mogla plesati u Junior Baletu), što je zapravo podrazumijevalo da ostanemo još na usavršavanju, napravimo svoj dosje, nađemo angažmane kao stažisti u nacionalnim kompanijama. Tako sam ja dobila po tri mjeseca kod Galotta, Maguy Marin i Daniela Larriea. Svatko od njih bio je na čelu jednog koreografskog centra: Galotta u Grenobleu, Maguy u Parizu i kasnije u Lyonu, i Daniel u Toursu. I onda sam obranila svoj dosje pred žirijem – to što bih i zašto i s kim željela raditi, i dobila stipendiju. Znači: imala sam novac da živim godinu dana i radim s tim kompanijama. Dobro, neke stvari su se zakomplicirale oko termina projekata, ali krenula sam kod Galotta… A Maguy Marin pratila sam godinama. Ona mi je i dan danas master. Za mene je ona pojam plesnog teatra. Iz njenog načina rada crpim nadahnuće… I silno sam željela s njom raditi. Ali nikako da se to i dogodi. Prošla sam u međuvremenu na audiciji i kod Vandekeybusa, ali termin mi nije odgovarao… Primio me Joachim Schlömer u Baselu. Tada me nazvala i Susanne Linke, ali morala sam je odbiti jer je njezin ugovor počinjao kasnije od Schlömerova, a trebalo je u međuvremenu nešto jesti, od nečega preživjeti… I tako sam ostala raditi s njim godinu i pol dana. I dalje sam pratila Maguy, a onda sam konačno pred kraj te druge sezone dobila poziv od nje i otišla u njezinu kompaniju. S njom sam radila godinu dana…
    Fragmenti Sarajeva, foto: Milomir Kovačević – Strašni
    U kojim predstavama, i je li to uistinu bilo ono što si željela?

    Da to je bilo uistinu ono što sam željela. Plesala sam u čuvenoj predstavi May B (te sezone imali smo trideset izvedbi širom svijeta), zatim Waterzooi(15), i u kvartetu djevojaka Vaille que Vaille. A te su prve dvije predstave najstarije i najuspješnije predstave Maguy Marin.

    Za koreografiju Sarajevo, 25. travnja 10 sati ujutro ili Zašto? na natjecanju za mlade francuske koreografe Solo Mio, u Albi 1999. godine dobila si prvu nagradu?

    To je bilo poslije Akademije. Zapravo, to je bio moj diplomski rad, koji sam obradila sa Susanne Linke u Beču. Onda me Maguy Marin pozvala da ga igram u prvom dijelu njene predstave Vaille que vaille i ona me zapravo otjerala na to natjecanje. Nekako nisam za natjecanja. Po meni umjetnost nije za natjecanje. Ali, ona me uvjerila da odem jer imam potrebu za iskazom i moram komunicirati kroz ples jer to znam i mogu… Pobijedila sam s tim solom i nagrada je bila nova produkcija, odnosno postprodukcija, osiguranih pet gostovanja. I onda sam u Baselu, kad bi završio radni dan i nije bilo predstave, ostajala navečer raditi na svojem novom solu koji sam nazvala Fra – Bo, kao Francuska – Bosna, kao utakmica! To je bilo preispitivanje identiteta. Prvi solo bio je o odlasku iz Sarajeva, a taj je bio preispitivanje: tko sam ja? To je bila 1997/98 i dotad sam već nekoliko puta bila u Sarajevu. Tamo su me zvali „mala Francuskinja“, a u Francuskoj sam uvijek bila „mala Bosanka“. Nije to bilo samo nacionalno, bilo je i pitanje žene… Premijera je bila u Baselu, a poslije sam igrala u Francuskoj. I onda sam već bila kod Maguy i stalno izvodila neke performanse, stalno joj nešto pokazivala.

    Ali nakon godine dana sam otišla jer sam imala silnu potrebu istraživati neke druge stvari. Mučilo me pitanje paranoje, shizofrenije i poremećaja u ponašanju… I otišla sam Jožefu Nađu, koga sam već prije upoznala, i rekla mu da želim raditi novu predstavu, trio, da bi to bilo u vezi s mojim ocem, djedom, s mojom obitelji. I Nađ je rekao: „OK, dat ću ti produkciju 2003.“ Bilo je to 2001, kad sam konačno dobila i francusko državljanstvo i odlučila se posvetiti radu na novoj predstavi. Bila je odlična okolnost da je Joachim Schlömer čuo da sam otišla od Maguy pa me pozvao da obnovimo jednu staru produkciju s kojom smo potom krenuli na turneju, u San Francisco i po svijetu, s La Guerra d'amore i to je bilo jako lijepo… U Essenu smo radili novu produkciju (10 seconds) i u Kölnu s ansamblom njihova teatra (Fit for Life), i onda me Nađ pozvao u Orleans s Fra – Bo da me predstavi publici. Predstava je odlično prošla, i on jako voli tu predstavu, a nakon toga mi je ponudio da ostanem, odnosno da se smjestim u Orleansu. Tamo sam spremila predstavu Usorska 8 (tako se zove ulica u kojoj je moj tata rođen). Bila je krasna ekipa: glumac Ištvan Bičkei, koji je radio s Nađom, Karolin Boureau, koja je bila plesačica kod Galotta, i ja. I bilo je divno. Koreodrama, baš neverbalni teatar. I tako sam ostala u Orleansu, preselila se u svibnju 2003. i to mi je do danas baza.

    plakat 3. ZvrkaKad si krenula u pedagoške vode?

    Još kao plesačica kod Maguy Marin. Znači od 2000. se bavim pedagoškim radom. A prošle godine sam to i ozakonila diplomom. Prije toga nisam imala vremena niti sam u glavi bila spremna da se pedagogiji u potpunosti posvetim na taj drugi, analitički način. Kao umjetnik-izvođač vodila sam velik broj umjetničkih radionica, pogotovo smo kod Maguy stalno davali radionice. To je jednostavno neophodno radi senzibilizacije i edukacije zajednice i publike…

    Iako sam i dalje na sceni, i bavim se kreacijom i ne mogu to napustiti, sve više radim kao pedagog. Osnovala sam i malu plesnu školu u Orleansu, predajem u jednom kulturnom centru, kao i u Blooming Child školi u Sarajevu itd… Jednostavno, koferi su se prenatrpali i došlo je vrijeme kada ih je trebalo početi ozbiljno prazniti. Jako je značajno i neophodno prenositi znanje, a pored toga i jako volim pedagoški rad.

    Radionica koju vodiš zove se Plié, Tendu, Jeté… To je tema kojom se i inače baviš?

    Da, radila sam već na tu temu i ovdje u Savičenti sam htjela nastaviti... To mi je bilo jako zanimljivo otkriti da za plesača plié i za običnog čovjeka (u francuskom govornom području) ista riječ ne govori isto i ne znači isto. Htjela sam ući u istraživanje tih dvaju značenja. Pravo značenje riječi pa zatim u odnosu na plesnu terminologiju.

    Plié, Tendu, Jeté na francuskom znači preklopiti, pružiti, baciti. Ovdje, u našem govornom području, te termine razumiju samo plesači, ali u Francuskoj svi rabe te riječi u drugom kontekstu i značenju. Običan Francuz ne veže to za plesnu tehniku. Kad mu se kaže plie, to znači saviti, recimo uzet će list papira i savinuti ga. Svu tu terminologiju ljudi upotrebljavaju ne znajući za ono drugo značenje, što to znači u plesu. Meni je to jako inspirativno, ta igra s riječima i značenjem, razlikom u shvaćanju. I onda se igram s tim jer je tu prostor pun različitih značenja, slika i asocijacija.

    Tako sam s plesačima radila i jednu predstavu na tu temu, a predstava je na kraju dobila ime Ruševine (Ruins). Htjela sam se pozabaviti pitanjem interpretacije jer mi je silno zanimljivo to različito shvaćanje iste predstave. I to je bio jedan timski eksperimentalan rad koji me odveo u nešto sasvim drugo nego što sam ja to predvidjela i to je za mene bilo sjajno iskustvo. Uvijek krećem od priče, od nečeg životnog, to mi je bitno – da ja imam svoju priču. Tada mi se prvi put sve preokrenulo.
    pokusi za Plié, Tendu, Jeté… u Svetvinčenatu, ljeto 2011.
    Spomenula si također i Odile Duboc kao veliku i inspirativnu umjetnicu?

    Bila je divna osoba. Rekla je da ples nastaje onog trenutka kad pokret postaje svjestan. Bila je pionir francuskog suvremenog plesa. Bavila se svim vidovima plesa, i istinski proučavala pokret kroz materiju… Prirodna stanja, hod... Radila je performanse u kojima bi dovela plesače na ulicu i onda bi oni hvatajući pokrete prolaznika kroz imitaciju napravili cijelu predstavu… Odile mi je otkrila nove poglede i dozvolila da se stvarno počnem baviti tijelom i pokretom i svim njegovim čarolijama.

    Od 2007. godine umjetnički si konzultant za projekt Nomad Dance Academy za Tanzelariju, organizaciju koja razvija prostor suvremenog plesa u Bosni i Hercegovini. I ravnateljica plesnog festivala Zvrk u Sarajevu. Kako to napreduje? U ovim vremenima… A i inače u Bosni i Hercegovini nije prisutna tradicija suvremenog plesa...

    Da, radila sam s Tanzelarijom i bila član Nomada ali na žalost više nisam. Nema se vremena za sve. Odlučila sam se posvetiti Festivalu Zvrk kao i jednom EU projektu W-EST_WHERE, koji sam inicirala i napisala 2008. godine i koji je živio između lipnja 2009. i lipnja 2011. U BiH tradicije suvremenog plesa naravno nema, ali treba započeti negdje i nekad. Pa se možda i stvori nešto. Možda se neće stvoriti tradicija, ali ako ništa drugo, ta vrsta scenskog izraza treba se roditi, postojati i zaživjeti. Zvrk je dosad imao tri izdanja, a održavao se u rujnu. Četvrti, nažalost, još nije vidio svjetlost dana i ne znamo ni kad će. Velik je to posao i napor da se u BiH implementira i razvije suvremeni ples. Sve je u krizi i bez svjetske krize. Jednostavno je teško u BiH bilo što pokrenuti. Nezavisnost je skroz drugačije shvaćena nego u svim drugim državama. I dalje, nažalost, samo institucija djeluje i oni koji su tu već stoljećima i oni koji drže monopole.

    Spominjala si projekt Fragmenti Sarajeva i kako bi ga voljela izvesti i ovdje?

    To je prelijep i kompleksan performans. Napravila sam ga u suradnji s fotografom Milomirom Kovačevićem – Strašnim. To je istovremeno i izložba i plesni performans. Radi se o retrospektivi fotografskih radova Strašnog i svih sarajevskih fotografija iz rata i pred rat, i o mojoj retrospektivi sola u kojima se teme podudaraju s njegovim fotografijama. Radi se o fragmentima sola: Fra-Bo, Tishma Tanz, Usorska 8, Sarajevo, 25. april 10H00 ujutro... i Dijalog između dvije rijeke. To je performans koji smo uradili prvi put u Bourgesu 2004. godine, i od tada ga rado postavljamo i izvodimo kada se ukaže prilika za to. Taj performans igrali smo i u Sarajevu u Zemaljskom muzeju i bilo je predivno.

    A zadnji performans napravljen je i izveden ove godine u svibnju za veliki festival po nazivu Excentrique regije Centar u Francuskoj. Za taj festival izdvojili smo samo jedan fragment i napravili smo tako da je fotografija projicirana na meni, da me ona prati uz istovremenu živu pratnju Anne Boutin-Pied, fantastične francuske glazbenice. Da, voljela bih taj performans dovesti i prikazati širom Hrvatske, a pogotovo ovdje u Savičenti bilo bi više nego magično izvesti ga.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 17. studenoga 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji