Plesna scena.hr

S vjerom u umjetnost

Ranka Novosel, Mirjana Janeček. Samoborska Teta ritmika, Matica hrvatska – Ogranak Samobor, Samobor 2011.

• Početkom listopada u Samoboru je promovirana knjiga Mirjana Janeček. Samoborska Teta ritmika. Iza tog simpatičnog naslova, odnosno naziva očito omiljene učiteljice plesa, krije se velika hrvatska umjetnica, jedna od prvih naših dama suvremenog plesa i ujedno – jedna iz plejade članica i članova „društva žrtvovanih hrvatskih pjesnika“ (koristim se sintagmom ali i kontekstom posve orvelovskog brisanja umjetnika, iz knjige Branimira Donata).
  
  Mirjana Janeček bila je učenica škole Duncan, i završila četverogodišnji studij plesa Machanove-Rabasove, u Pragu. Po sačuvanom programu iz arhiva Glazbenog zavoda sa sigurnošću znamo da je već 1923. nastupila u Zagrebu kao solo plesačica odnosno autorica, koreografkinja svoga programa, koji je, u skladu s tadašnjim traženjem preciznijeg termina koji bi pokrivao umjetnički, izražajni, kazališni ples, nazvala „dramatsko-meloplastička večer“. Po tom, zasad najstarijem dokumentu, čini se da je Mirjana Janeček naša prva umjetnica suvremenog plesnog izraza.
  
  Marijana Pintar iz Leksikografskog zavoda prva je upozorila na otkriće sjajnih materijala koje čuva gospođa Ranka Novosel, što je i objavila u časopisu Cantus (br. 120, travanj 2003.) pod naslovom Naša Isadora Duncan. Ranka Novosel sjajna je i energična osoba, službeno učiteljica u mirovini, pjesnikinja, i donedavno dugogodišnja predsjednica samoborskog ogranka Matice hrvatske, koja je igrom slučaja preuzela brigu o Mirjani Janeček u bolesti u posljednje tri godine njezina života te sačuvala materijale iz njezine ostavštine. Sada je odlučila podsjetiti svoje Samoborce na lik i stručno i požrtvovno djelovanje Tete ritmike, a ujedno prezentirati hrvatskoj javnosti dio dokumentacije iz zaboravljene baštine.
  
  Plesačica, koreografkinja i plesna pedagoginja Mirjana Dragana Janeček (ime Dragana pridodala je kasnije kao uspomenu na pokojnog oca Dragutina) rođena je u Zagrebu 5. travnja 1902. u znamenitoj porodici. Djed, prof. dr. Gustav Janeček, bio je kemičar, farmaceut, član i predsjednik JAZU-a, a uz to i osnivač Sokola. Otac je bio doktor prava, a majka češka akademska slikarica i pijanistica. Bili su vrlo imućni, Janečekova je bila vlasnica jezera Labudovac i velike površine na Plitvičkim jezerima, i tamo je ljeti održavala plesne seminare. Tijekom studija u Pragu od 1922. gostuje u Zagrebu i daje solističke plesne koncerte, a 1930. otvorila je državno odobrenu školu umjetničke plesne kulture.
  
  Ona razvija vlastiti, specifični smjer kazališnog plesa koji naziva živa plastika i utjelovljena glazba. Riječ je o pokretima popraćenima glazbom, govorom ili pjesmom, i obrađenima na principu statike i dinamike u likovnom prikazivanju ljudskog tijela. Zanimljivo je da je u okviru svoje škole pokrenula i Glumačku školu, koja djeluje od 1934. do 1936. pod vodstvom Hinka Nučića, a na njoj predaju i Slavko Batušić, Jark Drew, Josip Klaić, Dana Matoš, Tireli (mačevanje), Nučić i Janečekova. U završnoj ispitnoj komisiji bili su Strozzi, Gavella, Batušić, Dujšin i Podgorska. Sve osobe koje će 1961. u novoj državi – SFRJ (nakon što je Janečekova odslužila kaznu i nakon što joj je sve, kao pripadnici Jehovinih svjedoka, koji su proglašeni „profašističkom i špijunskom organizacijom“, oduzeto) svjedočiti o njezinoj profesionalnoj umjetničkoj i pedagoškoj djelatnosti – kao prilog molbi za priznavanje radnog staža.
  
  Mirjana Janeček (udana Stropnik) nikad se nije prestala baviti plesom – ustrajno, stručno i s velikom ljubavlju i vjerom u umjetnost. („Osjećam veliku odgovornost, koju sam na sebe preuzela svojom školom, koja smjera k tome da stvori malo istinite ljepote, pristupačne ljudskom stvoru.“) U vrijeme Drugoga svjetskog rata njezin je manifest: „Ne prestajem naglašavati slobodu: živite slobodno, krećite se slobodno, slušajte i krećite se u ljepoti prema svojim instinktima…“ Iz novinskih prikaza iz 1940. čitamo o sjajnim rezultatima njezina rada sa slijepom, gluhonijemom i invalidnom djecom. Osuđena 1947., radila je i s djevojkama u ženskom zatvoru u Slavonskoj Požegi i u više navrata iznenadila prisutne ljepotom programa (meloplastična studija Antigona, večer Chopina…). Po povratku iz zatvoru izborila se za status i mirovinu, ali je izgubila imovinu (i veći dio svojih materijala, kostima, zbirku narodnih nošnji…) i nije više imala pravo javnog nastupa. Radila je u vrtićima, za Društvo Naša djeca, u Dječjim domovima, u ženskom omladinskom prihvatilištu... Nastanjuje se i radi u Samoboru. Umrla je 13. svibnja 1977. godine. Nevjerojatnim mi se čini da ja i kolegice koje smo tih godina završavale Školu za ritmiku i ples Ane Maletić, i kontinuirano se bavile plesom, nismo imale poima da je živjela i još do sedamdesetih blizu nas djelovala takva osoba. No to je taj problem društvene memorije, u kombinaciji s mijenama političke moći i osobnom netrpeljivošću…
  
  Nešto od materijala iz ostavštine Mirjane Janeček prikazano je na izložbama u Klovićevim dvorima u okviru postava Avangardne tendencije u Hrvatskoj i Strast i bunt − ekspresionizam u Hrvatskoj. Mirjana Janeček ušla je u izdanja Leksikografskog zavoda i u povijesne preglede hrvatskog plesa, a Ranka Novosel ovom je knjigom ponudila zanimljiv i širok izbor materijala iz njezine ostavštine, što je sve već (ili tek?) dobar početak za vraćanje velikog i starog duga.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. prosinca 2011.

Piše:

Maja
Đurinović