Plesna scena.hr

Moja strast...

Glory, Glory, Hamllelujah!, autori Nataša Govedić, Silvia Marchig, Darko Japelj

• 
  
  Duhovito naslovljena Glory, Glory Hamllelujah! druga je zajednička predstava autorsko-izvođačkog tima Nataša Govedić – Silvia Marchig – Darko Japelj. Nakon posvete Pini Baush preko diptiha Ovo (ni)je moja šuma, ova nam se predstava, kako već ime upućuje, obraća kroz okvir Hamleta. Smatramo li Pinu Baush ambicioznim izborom autorskog sugovornika, koji je opravdan i logičan krenemo li tragom njemačkog školovanja osnivačice Kik Melonea Silvije Marchig, Hamlet kao tema ipak zvuči gotovo samoubilački zahtjevan poduhvat za okvir hrvatske nezavisne plesne scene unutar koje djeluje ova grupa. Olakotnu okolnost toga izbora, osim visokog autorskog i izvođačkog standarda pokazanog u Šumi, možemo naći i u curiculumu Nataše Govedić, koja je, između ostalog, šekspirologinja.
  
  Glory, glory Hamllelujah! predstava je od šezdesetak minuta koju pratimo kao izvođački tour de force. Silvia Marchig i Darko Japelj tkaju čvrstu mrežu scenskih akcija koristeći se glumačkim pristupom tekstu, naglašenim tjelesnim izričajem te metodama performansa i pantomimsko-cirkuske ludorije. Koliko je nabijena i intenzivna u scenskoj slici, predstava je isto toliko gusta i u množini referenci, ili današnjim rječnikom rečeno – linkova, kojima se određene akcije sidre i obogaćuju šireći svoje komunikacijsko polje. Time dobivamo vrlo zahtjevnu, ali i zabavnu predstavu koja plijeni pažnju organizacijom i dorađenošću svih elemenata, a koja svojim razigranim stavom prema izvedbenosti iskoračuje iz recentne hrvatske nezavisne produkcije.
  
  Pratiti, odnosno razmrsiti ovu predstavu i probiti se kroz njezinu mapu može dovesti do, rječnikom predstave – košmarne glavobolje u kojoj će uvijek neka zaboravljena sablast zaskočiti iz tamnog kutka. A takva atmosfera može se čitati i kao suština ove predstave – neprekidno izmicanje danoj ulozi kroz repozicioniranjem izvođača-subjekta na svim razinama prema toj ulozi.
  
  Predstava u središte stavlja motive vezane za likove Hamleta i Ofelije. Pristup toj temi Nataša Govedić opisuje ovako (citiram iz pratećeg materijala): „Uzmimo da izvođač ne mora igrati „karakter“, već da je njoj ili njemu dozvoljeno igrati različite vrste osobnih i socijalnih skriptiranosti…“ Izvođače tako pratimo u stalnim i gotovo silovitim iskakanjima iz motiva Shakespeareovih likova na razinu (diskretnih) osobnih iskaza, zatim na razinu dvorsko-kazališno-uličnih zabavljača kao i na reference pop kulture.
  
  Svoj razvoj predstava ostvaruje u dva tijeka koja se na kraju ujedinjuju: materijal Darka Japelja – Hamleta temeljen je na tekstu, izravan u obraćanju, pozicioniran u središte koje se neprekidno ironizira, ispuhuje i utapa u pretjeranosti geste i rekvizite. Linija izvođačice – Ofelije drugačija je u pristupu i u izričaju. Svoju igru započinje optrčavanjem scene poput prikaze u bijelom, efemerna, bezglasna i progonjena, razvija je po rubovima scene, a kontrapunktira ulaskom u središte akcijama travestije i ludorije. Njezine su ofelijanske akcije uglavnom vezane za motiv vode i utapanja, no ova se Ofelija u startu odlučila ne utopiti, drsko izmaknuti skriptu. To ne čini osvetnički niti radikalnom feminističkom pobunom, nego poigravanjem motivima podcrtavanjem farsičnosti uloge i nadopisivanjem suvremenim, emancipatorskim ženskim izvedbama.
  
  Dok Silvia Marchig na koreografiju Ofelije pristaje samo pod postfeminisitičkim uvjetima, Darko Japelj radi na motivima melankolije, neodlučnosti i glavobolje. Njegova izvedba ironizira poziciju moći poigravanjem luksuzom vlastite depresije i nemoći djelovanja.
  
  Scena kojom oboje izvođača-likova iskaču iz svojih tokova također je i jedina unisona situacija u kojoj gestom i tekstom parafraziraju poznatu biblijska sentencu Moj grijeh... i preobličavaju je u „Moja strast, moja prevelika strast, i za sve što slijedi sam/a sam odgovoran…“ Tu se razrješuje još jedan čvor predstave, a to je obračun s patrijarhalnom opresivnom idejom grijeha i sinovljeve/kćerine krivnje koja omogućuje održavanje postojećih krugova traume. Odbijanje dogme krivnje i unošenje strasti i odgovornosti kao središta subjekta okidač je kojim se izvođači ujedinjuju i mijenjaju kod izvedbe progovarajući iz vlastitog, gotovo privatnog glasa.
  
  Završetak predstave kreće se kroz ironični postsuicidalni egzorcizam gdje Marchigova čavlima otvara čakre Japelju, a on dječjim škaricama reže nevidljive niti koje se pletu oko nje, do finalne scene, u kojoj se izvođači uz pjesmu Gloria Patti Smith zakucavaju čavlima na scenu.
  
  Ostaje pitanje – tko se to ne može izmaknuti izvedbi i čija to tijela ispražnjena od sablasti slavimo pred nama. Tijela likova, tijela izvođača, tijela eksponata u muzeju europskog kulturnog nasljeđa ili – tijela dvoje ljudi?
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNASCENA.hr, 18. siječnja 2012.
  
  Glory, Glory, Hamllelujah!
  autori Nataša Govedić, Silvia Marchig, Darko Japelj
  izvođači: Silvia Marchig i Darko Japelj
  premijera: 13. siječnja 2012.
  
  glazba: Nenad Hrgetić
  kostimi: Oliver Jularić
  dizajn svjetla: Mario Vnučec
  produkcija: Kik Melone 2011.
  koprodukcija: Međunarodni centar za usluge u kulturi Zagreb

Piše:

Iva Nerina
Sibila