Plesna scena.hr

Odlazak plesne intelektualke

Sjećanje: Laurence Louppe (1938-2012)

• Francuske su novine objavile kako nas je 5. veljače napustila Laurence Louppe, autorica čije je ime u frankofonskim umjetničkim i teorijsko-istraživačkim krugovima sinonim za plesnu misao. Osobito je tome tako od prve pojave Poetike suvremenog plesa (Poétique de la danse contemporaine, coll. La pensée du Mouvement, éditions Contredanse, Bruxelles, 1997), čemu su slijedila dva ponovljena izdanja, a potom i nastavak (Poétique de la danse contemporaine, la suite, éditions Contredanse, Bruxelles, 2007). Prijevodi Poetike suvremenog plesa na hrvatski (prevoditeljica Jelena Rajak), njemački, engleski i španjolski jezik, a trenutačno su u tijeku i prijevodi na portugalski i slovenski, potvrđuju to djelo kao jedno od najznačajnijih u području teorije i estetike plesa.
  
  Laurence Louppe djelovala je kao kritičarka u francuskim dnevnim novinama Libération, urednica plesne rubrike u francusko-engleskom časopisu Art Press, stalna suradnica belgijskoga časopisa Nouvelle de danse, povjesničarka plesa (autorica je knjige L'Histoire de la danse. Repères dans le cadre du diplôme d'État, 2000), predavačica na kanadskim Sveučilištima u Quebecu i Motrealu, na belgijskoj školi P.A.R.T.S., teoretičarka, ali i plesna praktičarka. Aktivno je sudjelovala na brojnim plesnim radionicama, seminarima i simpozijima, a kao izvođačica u različitim plesnim projektima. Izdvojimo, primjerice, njezino sudjelovanje u predstavama Alaina Buffarda, Dispositifs 3.1 i Dé-marche (2002).
  
  Poetika suvremenog plesa rezultat je upravo autoričina kontinuiranog i usporednog trostrukoga rada kao plesne kritičarke, predavačice povijesti plesa i estetike te izvođačice. Kao dugogodišnja plesna kritičarka stekla je zavidno i temeljito poznavanje francuske plesne scene od njezina uzleta početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća pa sve do nedavnih kreacija, a kao pedagoginja stekla je bogato iskustvo u verbaliziranju plesnoga iskustva, bilo gledateljskoga bilo izvođačko/plesačkoga ili koreografskoga. Kao praktičarka u neposrednom je dijalogu s plesačima i koreografima modelirala svoju plesnu misao neprestano je podvrgavajući propitivanjima i iskušavanjima perceptivnih pomaka.
  
  Laurence Louppe na svakoj stranici Poetike suvremenog plesa jasno iskazuje arbitrarnost svoje pozicije, svojega ukusa, osjetilnosti i osjećajnosti, nedvojbeno se distancirajući od bilo kakve autoritarnosti i hijerarhizacije plesnih djela i njihovih kreatora te proklamirajući kako su joj od razglašenih remek-djela često zanimljiviji procesi rada na nekim ne tako uočljivim plesnim radovima, no u kojima sâm rad plesa dolazi do izražaja. Upravo će taj rad plesa biti odlučujući i za naslov, a time i idejnu odrednicu knjige. Naime, ta knjiga nije usustavljena teorija plesa, nije ni kronološki opravdana povijest plesa, ona je – poetika. Na tragu strukturalista, koji su svoj pristup književnom tekstu nastojali strogo razlučiti od svih projektivnih metoda koje u djelo nehotice ili hotimice unose nešto što mu je izvanjsko i strano, Laurence Louppe nastoji dokučiti specifično plesne dubinske strukture, tj. one koje dotičan diskurs upravo čine – plesnim.
  
  Tako svoje plesno istraživanje temelji na opservaciji pokreta i ovladavanju odgovarajućim instrumentima za čitanje plesa, polazeći od geste i rada plesača i koreografa te pristupajući svakom pojedinom djelu kao jedinstvenom. Analizira djelo takvo kakvo jest, svaki put ga sagledavajući kao novo pitanje u korpusu ranijih djelâ nekoga koreografa, ne upisujući ga u kontinuitet njegova stvaranja i ne upisujući u to djelo bilo koja svoja prethodna znanja, ne modelirajući analizu prema vlastitom skupljenom znanju o plesu i umjetnostima općenito, filozofiji, estetici, nego nastojeći uroniti u konkretno plesno djelo i ekstrahirati iz njega njegovu plesnu specifičnost. Takvim pristupom Laurence Louppe poduzima hrabar rad stalnog izumljavanja alata za analizu svakog pojedinog djela i to jedne umjetnosti koja je neprestano u izmicanju, u nastajanju i nestajanju, u prolaznom i zaboravljenom, samoobnavljajućem i obnavljajućem.
  
  Najautentičniji hommage suptilnoj plesnoj teoretičarki koja je, parafrazirajmo rečenicu plesačice Helen McGehee, koju je Laurence Louppe stavila kao moto svojoj Poetici suvremenog plesa, bila dovoljno jaka da bi se usudila biti ranjiva, zacijelo će biti uzimanje u ruku njezine zahtjevne, katkada teško pronične, ali silno kreativne knjige. I čitanje/plesanje iste. (Više o Poetici suvremenog plesa pročitajte u osvrtu Maje Đurinović.) Za Laurence Louppe ta su se dva rada nužno prožimala i uzajamno nadahnjivala. Sada dodajemo i riječ – zauvijek.
  
  © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 26. veljače 2012.

Piše:

Katja
Šimunić