Plesna scena.hr

Sve je to movie

BADco. i Zagrebačko kazalište mladih: Tamno i natrag, redatelj: Goran Sergej Pristaš, koreografija: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec

• 
  
  Film, odnosno filmske procedure i izražajna sredstva, neka su od mnogobrojnih nadahnuća i alata izvedbenog kolektiva BADco. Taj je interes dosad možda najdoslovnije vidljiv u predstavi Jedan siromašan i jedna 0, u kojoj se citira prva poznata filmska scena, ona izlaska radnika iz tvornice u Lyonu (La Sortie de l'usine Lumière à Lyon), braće Lumiere. Prošle godine BADco. su na poziv kustoskog kolektiva WHW dobili izazov predstavljati Hrvatsku na 54. venecijanskome bijenalu, i to uz bok radovima nedavno preminulog performera i eksperimentalnog filmskog umjetnika Antonia G. Lauera a.k.a. Tomislava Gotovca, koji se smatra pionirom strukturalističkog filma na ovim prostorima. Susret s Gotovcem, s kojime BADco. dijele neke ideje, neminovno ih je ponovno suočio i s promišljanjem filma, što je rezultiralo interaktivnom instalacijom u Veneciji imena Odgovornost za sliku: Priče iz negativnog prostora, konstrukciji koja je uz pomoć posebnog softwarea Daniela Turinga posjetiteljima između ostaloga omogućavala ulazak u snimku koju su istovremeno promatrali.
  
  Spomenuta instalacija dobila je i svoju scensku verziju u njihovoj novoj predstavi Tamno i natrag redatelja Gorana Sergeja Pristaša i dramaturga Ivane Ivković i Tomislava Medaka, premijerno izvedenoj 16. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih, u okviru zagrebačkog predstavljanja nastupa na Bijenalu pod naslovom Potrebno je živjeti samouvjereno... gledajući. Ovu je predstavu autorski tim BADco.-a u potpunosti posvetio filmu ili, bolje reći, ljudskoj fascinaciji pokretnim slikama.
  
  Zanimljiv je već naslov, Tamno i natrag, još zvučniji u engleskoj inačici Black and Forth, sugerirajući ujedno ulazak, kao i odmak od filma, čija je magija moguća zahvaljujući zamračenju, odnosno kreiranju iluzije na temelju onoga što ne možemo vidjeti u realnom protoku vremena. Ogromna ZKM-ova Scena Istra omogućila je da gledatelji budu fizički uvučeni u scenu sjedeći na konstrukciji gledališta ispred onog originalnoga. Formalnom scenom dominira veliko projekcijsko platno. Na njemu tijekom predstave gledamo videoisječke (Dinko Rupčić), koji su bili dio i venecijanske instalacije. Videu je supostavljeno četvero plesača u živoj izvedbi (Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš i Zrinka Užbinec), a ponajviše glas naratora (Danijel Ljuboja), čije nas pripovijedanje u nekoliko navrata animira na potpuno drugačije doživljavanje od onoga isključivo posredovanog pokretnim slikama.
  
  Ono što gledamo na projekciji i slušamo iz čitanog teksta citati su Gotovčevih radova. To su ili unaprijed snimljeni ili live videi s izrazitim svjesnim naglaskom na filmskim postupcima te aluzijama na njegove pornografske obiteljske filmove. Kao i u dosadašnjim radovima BADco.-a, brojna scenska zbivanja odvijaju se istovremeno, odvlačeći pažnju u raznim smjerovima, prebacujući odgovornost za gledano na onoga koji gleda. Kada je riječ o živoj izvedbi na sceni, istovremenost je ovdje potencirana poigravanjem odnosom svjetla i tame, pri čemu svjetlo režira dio slike, iako je gledatelj svjestan dinamike zbivanja koja ostaju u mraku, bolje reći cjelokupne slike koju svjetlo ograničava. 
  
  Predstava Tamno i natrag, osim što fascinaciju filmom dijeli s Gotovcem, ukazuje i na utjecaj koji je taj medij imao, kako na samo kazalište, tako i na način na koji gledamo. Suočavajući gledatelja s određenim filmskim postupcima, postavljaju se pitanja o uplivu filmske režije u svakodnevni život i javne diskurse, o brisanju granica privatnog i javnog, o zasićenosti pokretnim slikama i ulozi gledatelja/promatrača u tako posredovanoj realnosti, na tragu onoga što je promišljao i sam Tomislav Gotovac idejom „globalne režije“.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 26. veljače 2012.
  
  BADco. i Zagrebačko kazalište mladih
  Tamno i natrag
  redatelj Goran Sergej Pristaš
  koreografi Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec
  premijera 16. veljače 2012.
  dramaturgija Ivana Ivković, Tomislav Medak, softver Daniel Turing, snimatelj Dinko Rupčić, dizajn kostima Silvio Vujičić, dizajn svjetla Alan Vukelić, zvuk Jasmin Dasović, suradnice na postavu Ana Martina Bakić i Ana Ogrizović, producent Lovro Rumiha
  izvode: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Danijel Ljuboja, Nikolina Prištas, Zrinka Užbinec
  

Piše:

Jelena
Mihelčić