Detalji su tako važni

intervju: Rosemary Butcher, koreografkinja



  • Rosemary Butcher jedna je od najvažnijih figura britanskog nezavisnog suvremenog plesa koja je i nakon tri desetljeća djelovanja i dalje jedna od najdosljednijih i najradikalnijih koreografkinja. Njezina poetika formirala se pod utjecajem boravka u New Yorku od 1970. do 1972. kada se susreće s radom Judson kolektiva, koji je tada bio na svom vrhuncu. Od svoje prijelomne izvedbe u londonskoj galeriji Serpentine 1976. konzistentno razvija vlastiti jezik pokreta i koreografske strukture. Odlučnošću da ostane nezavisna umjetnica, korištenjem međuumjetničkih suradnji unutar koreografskog procesa i čestim izborom nekazališnih prostora, upisala je vlastito mjesto unutar europskog suvremenog plesa. Kao inspirirana edukatorica, često ističe kako podučavanjem obogaćuje koreografski rad. Podučava na svim razinama, od male djece do profesionalne razine.

    U Zagreb ju je doveo Choreoroam, jedan od višegodišnjih međunarodnih projekata Hrvatskog instituta za pokret i ples, projekt u kojem radi kao mentorica međunarodnoj grupi koreografa mlađe generacije. Ovaj otvoreni, introspektivni i pomalo sjetan razgovor vodimo neposredno pred njezin let za London. 

    U čemu je specifičnost mentorske pozicije u projektu Choreoroam?

    Mnogo smo govorili o autoritetu, o imanju autoriteta. Na studente sam sigurno utjecala samim time što imam iskustva u određenom polju i zbog toga, priznajem, nisam objektivna. No pokušala sam, i mislim da sam uspjela, ne uvjeravati grupu u donošenje određenih odluka. Naravno, uzela sam si određenu osobnu slobodu, ali ipak, ovu grupu i nije tako lako uvjeriti u donošenje određenih odluka. Grupa ima zajedničku dinamiku koja mora biti takva da svakom članu omogući biti ono što istinski jest. Da radi za sebe i zbog sebe. Osjećala sam da su neki od članova uhvaćeni u zamku da donose određene zaključke za grupu, da pokušavaju ugoditi. Zbog toga sam im savjetovala – morate znati što je točno za vas. Mislim da je to jedino što sam zaista rekla i zanimljivo je da su se svi promijenili nakon te upute.

    Hrvatska publika vidjela vas je na Tjednu suvremenog plesa 2003. kada ste gostovali s predstavom White, koju ste temeljili na polarnoj ekspediciji Ernesta Shackeltona.

    Veza s tom temom postoji, ali samo djelomično. Tijekom rada na toj predstavi sam čitala o toj temi, ali s vremenom taj je materijal postao kao narativ. Znate, kada predstavu krenete prodavati, sve više govorite o narativu, o utjecajima, o početnoj točki. 

    O vama se govori kao o konceptualnoj umjetnici. No vaš je rad zapravo okrenut jednostavnom, očišćenom pokretu i snažnoj vizualnosti. Vidite li se kao konceptualnu umjetnicu?

    Da, i ja sada upotrebljavam taj termin. Konceptualno se odnosi na ideju koja je u centru istraživanja, a pokret dolazi kao kombinacija jezika i tjelesnosti izvođača. Radim sa slikama, idejama i simbolima kako bih mogla proizvesti koreografski materijal iz plesača-izvođača, kako bi oni proizveli iz sebe. Radim tako radije nego da nametnem gotovu tjelesnu premisu na nekoga. Tijelo se kreće, ali nosi sa sobom misli i ideje. Konceptualnu umjetnost često je teško definirati. Ispred sebe vidite dvije stvari, gledate što su ideje iza slika koje se odražavaju, a ne same stvari koje se događaju.

    Koristite se vrlo jednostavnim pokretima, ne ulazite u kompleksne fraze, ali pokret izgleda kao da je vrlo podržan iznutra.

    Radim puno sa sjećanjem, s idejom putovanja unazad u vremenu, u prošlost, i to na različite načine. Mnogo vizualnih umjetnika radi s vlastitim ili tuđim sjećanjem. Tijelo je vrlo senzualno. Nisam ostavila tijelo, nisam odbacila pokret, što su učinili mnogi koreografi, nego sam čak uložila više. Moji recentni radovi prilično su autobiografski, događaju se oko jedne osobe, kao portret, kao slika. Iako ne postoji očita virtuoznost, važan je osjećaj da je plesač uložen (invested) u razumijevanje u tijelo. Tako da su plesači s kojima radim fanatični u svojim praksama, u onome što rade, u što vjeruju, kako održavaju svoje tijelo. Tako da postoji ta čistoća. Sada više ne bih mogla raditi s nekim tko nema taj stopostotni ulog. Detalji su tako važni… Također, važno je da su ljudi s kojima radim predani načinu na koji se kreću, toj jasnoći. Postoji jedna vrsta savršenstva iza toga. Ne postoji nešto površno…
    White, kor. Rosemary Butcher
    Fascinantna je koncentracija, jednostavnost i prisutnost kod vaših plesača. Tom koncentracijom stvaraju jedan poseban prostor.

    Postoji posebna veza među tijelima i veza među pokretima. Pokret mora biti ekonomičan. Kada podučavam, ponekad uspijevam dobiti tu vezu zbog onoga o čemu studenti moraju razmišljati dok rade. No takav pristup nije više u modi, što može predstavljati problem kada radite s grupom mladih ljudi. Teško je priznati da neke kvalitete u koje stvarno vjerujem više ne postoje. Vrlo je teško ne tražiti od ljudi ono što očekuješ od sebe. No danas je potpuno drugačiji osjećaj, što ste mogli vidjeti na Choreoroam Showingu.

    Radi se o kretanju; iako je kretanje ondje, ono više nije na agendi. Sigurno je da se može raditi i na druge načine. Mislim da je ta era iz koje ja dolazim, kada su ljudi bili uronjeni i predani u pokret, jednostavno prošla.

    Gdje je uopće suvremeni ples danas? Mnogi se plesači sele prema sličnim medijima, koji su dostupniji, paradoksalno – mobilniji.

    Moj je problem što ne znam na koji način gledati na neke od tih radova. O radovima koje vidim mogu jednostavno reći – to nije način na koji ja radim, ali ih mogu vrednovati. No kada je radovima oduzeta većina onoga čemu sam duboko privržena, priznajem da se osjećam vrlo usamljena i teško mi je davati povratnu informaciju. Mogu reći – ne čini mi se da se rad događa, jer i u vrlo konceptualnim radovima potrebno je jako puno truda. Moj je osjećaj da puno ljudi jednostavno ne zna kako napraviti da se stvari dogode. Oslanjaju se velikim dijelom na dramaturgiju i objašnjavanja, ali nisam uvijek uvjerena da je moguće jednostavno zaobići cijelu seriju stvari. No prepoznajem da stvari na kojima sam radila dugi niz godina više nisu odgovarajuće. To je zanimljivo. (smijeh)

    Možete li opisati način na koji podučavate? Rekli ste da je to putovanje kroz tijelo…

    Pripremim određenu premisu. Prvo, tu je ležanje na podu. I ostavljanje otisaka, utiskivanje otisaka u pod ostavljajući tragove. Radim puno i s maštom, tako da se studenti odmaknu od tih tragova i vraćaju na njih, ponovno se utiskuju. Radim puno s idejom impresije sebe, i tada mijenjam na raznim razinama i uvodim nove senzacije, kao primjerice da prostor dolazi k vama iz nekog drugog kuta, i da je utisnut na vama. Zatim radim puno na dvojnostima. To je sve ono što se naziva improvizacijom, ali je povezano s određenim stanjem uma.

    Ne upotrebljavate određeni set vježbi, nego vodite glasom?

    Vodim glasom, a zanimljivo je da ljudi koji ih prate često moje vježbe smatraju vrlo terapeutskim, osjećaju da nestaju u svijetu u kojemu rade na pamćenju, ne u smislu pokreta koji rade, nego na osjećaju kretanja. Iza ovog kreativnog rada vođenog maštom način je ponovnog otkrivanja (re-trace) tijela. Ako je osoba u studiju i želi razviti tjelesnu ideju (ako je itko još uvijek pleše), može se tim putem vratiti na neke stvari koje je otkrila, ne putem snimke, ili replike, ili činjenjem toga, nego vraćanjem tamo gdje je bila kako bi nešto otkrila. Podsjećanjem i vježbama vraćam se na esenciju nečega i građenju na tome.

    Koreografski proces je isti. No kada koreografiram, to je otkrivanje, prepoznajem kada vidim, a to je u suprotnosti s nametanjem ispravka. Važno mi je raditi s ljudima koji mogu ući vrlo duboko u svoje tijelo, raditi s idejama svakodnevne prakse, idejama vrlo funkcionalnih aktivnosti. Ne znam zapravo zašto to radim….

    Koristite li tekst?

    Ne, tekst smatram prilično problematičnim. Radila sam sa skladateljem koji se koristi tekstom u radu tijekom 2004. No to je bila zvučna kompozicija koja je upotrebljavala riječi, a ne zapravo tekst. U tekstu je previše informacija za mene. Ironično, sada je vrlo popularan. Pokušavala sam, i razmišljala o tome. Uvodila bih ga, no onda mi se činilo da previše označava teritorij.

    Riječi i zvukovi, podneblja – aspekti su u kojima se usložnjavaju tjelesne ideje s nečim drugim što stvara veću sliku. Dosta sam analizirala što je to što se na kraju manifestira u ostvarenju nečega. Treba puno vremena i promišljanja, a opet, pitanje je u kakav rad danas ljudi žele uložiti vrijeme. Danas se traži nova ideja puno trenutačnije, neposrednije umjetničke forme u smislu da stvari moraju biti više iz ovog trenutka. Ponovno, moj način rada zahtijeva mnogo vremena, radim na nečemu i po godinu dana, i kamo god idem, nosim te ideje sa sobom. No shvatila sam da je to drugačije za ljude koji rade danas.

    Trenutno ste vezani za The Place.

    To je još jedno zanimljivo pitanje. Mislim da više nisam. (smijeh) To je ponovno vezano za sam rad. The Place ima vrlo snažan identitet. Otvorili su novu poziciju koja nije aritst in residence nego WorkPlace artist. To je dvanaest umjetnika koji su pod tim kišobranom ili koji imaju koristi od toga da su dio veće organizacije. No ja sam nezavisna tako dugo i osjećam da radim i mislim na toliko drukčiji način da nisam sigurna da želim biti dio toga. Osjećam da moram biti negdje gdje će podržavati ne toliko mene kao umjetnicu nego rad koji radim, recimo pripadati nekoj galeriji. Makar u The Place imam prostor i neke druge pogodnosti, imam osjećaj da je to još jedna stvar o kojoj se moram brinuti. Mislim da ljudi stvarno moraju znati gdje neke stvari pripadaju, a gdje ne. Tako na moj tihi način zapravo ne olakšavam sebi.

    Za mene je osnovno pitanje i dalje pitanje slobode, biti slobodna ne uspjeti ili uspjeti, i biti slobodna da me se vidi kakva jesam. Kada se ljudi pokušavaju uklopiti u veću sliku, rad se može potpuno izgubiti. Bilo bi divno da postoje galerije za ovakve radove kakve ja radim, no to bi bilo vrlo neuobičajeno.

    Za izvedbu je potrebno vrijeme i prostor za probe, a galerije, naravno, ne pružaju takve mogućnosti. Na kraju, galerije mogu prodati radove, mi to ne možemo jer predstava nije roba. Možemo je pokazati, ali je tako prolazna. Ne možete je sakupljati. To je problem.

    Mislim da kada bi moja umjetnost drugačija roba sigurno bi postojalo tržište na koje bih je plasirala, ljudi koji bi to kupili. Valjda. (smijeh). Kada bi se mogla definirati na neki način da se može objesiti na zid. Zapravo bih voljela da sam bila vizualna umjetnica, ali ne mogu, nemam metodu. Radim samo kroz pokret – to je jedini medij kroz koji mogu procesuirati…

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 9. ožujka 2012.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji