Plesna scena.hr

Slavlje plesom

Bitef teatar, Beograd: Soneti, kor. Dunja Jocić, Dalija Aćin Thelander, Leo Mujić

• 
  
  Beogradski Bitef teatar 3. ožujka proslavio je 23. rođendan plesnom premijerom Soneti u izvedbi (svoje) plesne kompanije. Bitef Dance Company sjajna je mala skupina osnovana pri kazalištu s jasnim planom i idejom da kao elitna i za grad i naciju reprezentativna plesna grupa promovira suvremenu plesnu scenu Srbije. To konkretno znači da su angažirani plesači koji potpisuju godišnji ugovor, trenutno njih petero na plaći, u poziciji kao plesači baleta u nacionalnom kazalištu, tj. imaju osiguran prostor, stalnog pedagoga i repetitora (Mariju Janković), koreografe, treninge i nastupe! Uz njih skupina ima i stalne goste, poput čudesne Ashen Ataljanc, beogradske baletne dive međunarodne karijere… Svakako, riječ je o, u najmanju ruku, zanimljivu modelu koji odaje promišljanje i konkretan stav u smislu kulturne politike, trenutno nešto vrlo neobično i dojmljivo sa stajališta iskustva hrvatske plesne scene, koja, usput, ima mnogo bogatiju tradiciju suvremenog plesa nego Srbija. Istina, bilo je takvih pokušaja i kod nas: skupina Milane Broš, kasniji KASP, kraće vrijeme radi i nastupa pod imenom Ansambl slobodnoga plesa Teatra &TD, a Studio za suvremeni ples puno je godina zapravo bio kućni ansambl kazališta Komedija; zagrebačke plesne grupe neko su vrijeme imale utočište i termine u ZeKaeMu, međutim, nekako se uvijek završilo kao smetnja pravom kazalištu i našlo – na cesti…
  
  Program Jelene Kajgo, ravnateljice Bitef Dance Company, počiva na kreativnim i estetskim potencijalima suvremenog plesnog teatra, dakle na otvorenosti i spremnosti na različite autorske poetike pa je tako i predstava Soneti pokazala tri posve različita pristupa, kako temi Shakespeareovih soneta, tako i formi, konceptu i plesnom (tjelesnom i gestualnom) instrumentariju predstave.
  
  Soneti su započeli koreografijom Dunje Jocić koja nalazi poticaj u Shakespeareovu Sonetu 66: „Tired with all these, for restful death I cry,..“ (Smoren svim ovim, vapim smrt smirenu…) Riječ je o društveno angažiranoj poeziji, odnosno umjetnikovu umoru i nemoći da se više bori protiv svoga vremena u kojem vidi „najčišću vjeru teško pogaženu“, „najviše časti sramno krivim date“, „ludost što vlada“ i „umjetnost što joj vlast jezik zauzla“… Dunja Jocić ostvarila je tamnu atmosferu, urbanu i energičnu, vrlo agresivnog naboja pokreta, ali u rješenjima i strukturi izmjene sola i dueta – kao niza borbenih duela (usprkos odličnoj izvedbi Milice Pisić, Nevene Jovanović, Strahinje Lackovića, Nikole Tomaševića i Miloša Isailovića), nekako prejednostavnu, predvidljivu unutar suvremenog plesnog rječnika. 
  
  Zato je Dalija Aćin Thelander, kao i uvijek, drugačija, dosljedna i ustrajna u osobnom, sofisticiranom, konceptualnom umjetničkom stavu. (Umjesto nekog inspirativnog stiha ona se referira na tekst Brusa R. Smitha: Shakespeareovi soneti i historija seksualnosti.) Konkretno, ona vidi sonet u odnosu jednog bića (nedefiniranog spola, u odličnoj izvedbi Ane Ignjatović Zagorac) i svjetla. Tijelo u bijelom, u tami scene kojom dominira pravilna igra snopova svjetla i moćna Cold Song iz Purcellova Kralja Arhura (u stalnoj repeticiji), poprima neobične oblike kao rezultat polaganih unutarnjih tenzija i premještanja u prostoru.
  
  I kao treći, završni dio večeri, koreografija Lea Mujića My mistress' eyes are nothing like the sun… čini mi se najbliža oblikovanju odnosno doživljaju kazališnog soneta. Poetski teatar koji komunicira s onima koji još uvijek jednostavno uživaju u simbolici geste i iznijansiranim efortima izrađenih tijela koja prenose stvaralačku i životnu strast. Uz Bachovu glazbu i četiri mladića (Lacković, Isailović, Tomašević i Dejan Kolarov), prostorom i vremenom vlada Ashen Ataljanc. Došla je negdje iz dubine gledališta, i prošla scenom publici izloženih leđa koja su umjetnina za sebe. Poput tajnovite, čudesne Muze, ona je utjelovljena poezija koja inspirira i vodi, koju se sanja, traži, nalazi i gubi…
  
  Bitef Dance Company izvrsna je mlada trupa koju smo mogli vidjeti prošlog ljeta u riječkoj Harteri kada su izveli Othela u koreografiji Maše Kolar i Zorana Markovića. Ovu sezonu započeli su premijerom Snježane Abramović Milković Ako bismo svi malo utihnuli, a u Zagrebu ih očekujemo 16. lipnja kada gostuju u ZeKaeMu s Božanstvenom komedijom Edwarda Cluga.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 26. ožujka 2012.

Piše:

Maja
Đurinović