Plesna scena.hr

Scena kojoj se ne vide granice

Vrt kserofilnih biljaka, kor. Nikolina Medak, Gordan Kreković

• 
  
  Praizvedbom ambijentalne predstave Vrt kserofilnih biljaka koreografkinje Nikoline Medak i kompozitora Gordana Krekovića u izvedbi ansambla Plesnog centra Tala, na savskom nasipu, započeo je službeni dio programa ovogodišnje Platforme.hr. Zanimljiva, svježa, kompletno – kako autorski tako i izvođački – mlada ekipa podsjetila nas je na same početke suvremenog plesa, tzv. modernizma kada su plesni pioniri, u skladu s novim vremenom i novim čovjekom i avangardnim obratima koji su nastojali na ponovnom uspostavljanju veze s prirodom, brisanju granica između umjetnosti i svakodnevna života, otkrivali nove, pramemorijske prostore u sebi i oko sebe. Mladi Laban tada je sa silnom uvjerljivošću objasnio da za umjetnost ne trebamo institucije i krute građevine, nego samo sebe, tijelo koje je mjesto iskustva, sjećanja i osjećaja, neistraženi, tamni prostor u stalnim mijenama. Laban je s vremenom ipak pristao na prednosti institualizacije, ali se suvremeni ples (kao i umjetnost uopće) redovito vraća otvorenim prostorima, bilo da ih opisuje, da se u njih upisuje, ili jednostavno ispituje mogućnost suradnje. (A koji put je, posve jednostavno, riječ i o zadnjem, slobodnom utočištu za djelovanje…)
  
  Vrt kserofilnih biljaka izvodi šestero plesača: Tena Blažević, Matea Hrustić, Stela Kordić, Tea Maršanić, Iva Richtermoc i Mario Vrbanec. Publiku su dočekali mirni, poput skulptura, okamenjeni na planski pokošenom dijelu livade, a onda su prodisali, pokrenuli se kroz male, čiste, direktne impulse, u početku jedva vidljivi pokret šake ili lakta ili koljena (improvizacija i osobne varijacije sa preciznim zadacima grupe), preko artikuliranih cjelina motiva do velikog, otvorenog nagiba leđa unazad. Pokret se gradio lagano, u suptilnom zajedništvu grupe i stopljen sa neograničenim prostorom scene. Prvi dio uspostavio je pravu čaroliju, i kao da je sve radilo za njih, sunce na zalasku, povjetarac koji je prostrujao kroz bijele tunike, rijetki, usamljeni šetači, pas, grupe sportaša u plavim dresovima koji su tamo daleko u jednom od planova protrčali nasipom, riječni galebovi, most i automobili… Uspostavljena je i zapravo osviještena simbolična poliritmija života, harmonični trenutak ovoga sada i ovdje. I onda se u tom suglasju dogodio prvi i pravi kraj. Plesači su negdje, upijeni prirodom nestali; ostala je samo jedna djevojka, u daljini, okrenuta leđima i negdje zagledana…
  
  Možda se ovo činilo prekratkim djelom za prigodu festivalske praizvedbe, ili je glazba u stalnom ulančavanju ritmičkih obrazaca diktirala trajanje, tek povratak plesača i daljnja gradnja koreografske strukture nije imala snagu prvog dijela. Sve je i dalje izvedeno vrlo koncentrirano, zanatski precizno u grupiranju i odnosima grupa, kroz zone i slično, ali najednom je prostor igre postao ograničen, kao da je samo zamjenski, izmješten iz dvorane kojoj pripada. Sve u svemu, svakako je riječ o – u skladu s konstruktivnim optimizmom Tala i programskom politikom podrške i predstavljanja novih generacija hrvatske plesne scene – uspješno iskorištenoj prilici.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 5. travnja 2012.

Piše:

Maja
Đurinović