Plesna scena.hr

Zbunjujuća praznina

29. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Split, 21. svibnja – 2. lipnja 2012.: Rachel & Sonny, kor. Roberta Milevoj & Tomislav Feller

• 
  
  Premijerna izvedba nezavisne produkcije Rachel & Sonny u kojoj ideju, koreografiju i izvedbu potpisuju Roberta Milevoj i Tomislav Feller, malo je razočaranje ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa. Roberta Milevoj je plesačica specifične i vrlo osobne scenske prisutnosti – koja je zapravo uvijek kao neka vrst šarmantne odsutnosti. Sanjiva, pažljiva, diskretna i distancirana i kad radi punom energijom, pamtimo je u nekim više ili manje uspjelim autorskim projektima ali i u sjajnim interpretacijama u kojima je znala pokazati vrlo različite kvalitete, uključujući i humor. Ovdje to nije bio slučaj; ostala je općenita i poznata.
  
  Amsterdamski đak, Tomislav Feller se prije mjesec dana predstavio na Platformi.hr s pretencioznom izložbeno-spektakularnim performansom Angel, Angel Down We Go (u suautorstvu s Manuelom Scheiwillerom), koji je bio „posvećen jednostavnosti zavođenja“. Rezultat je bio prilično suprotan, zamoran blickajući i magloviti photo session, za mišićavog muškarca i golu ženu u techno okruženju. I iako je u projektu Rachel & Sonny Feller u drugom društvu i unutar sasvim drugačijih početnih postavki, neke osnovne primjedbe bi se u ova dva naizgled suprotna rada mogle ponoviti: insistiranje na vizualnom efektu, površnost poze, scensko djelo koji se ne razvija i ne poentira nego zbunjuje prazninom i odsutnošću autorskog stava. Ovaj put smo Fellera vidjeli i u izvođačko plesačkoj ulozi, (bez konceptualne, konkretne radnje kao što je fotografiranje), što nije ostavilo jači dojam. 
  
  Ipak, predstava Rachel & Sonny nosi začudnost početka, prvog dojma. Obećava nekom novom poetikom, atmosferom dekadentno profinjenog, čistog, mekog art prostora. Ispred zastora od svile, leži nježna ženska figura u svilenom dugom kućnom ogrtaču, zavezanih očiju. Na podu je stari prenosivi kazetofon. U prostor ulazi vitki muškarac, također zavezanih očiju u, čini se, donjem dijelu pidžame i kratkom svilenom ogrtaču. Očita je njihova međusobna pripadnost u tom zatvorenom, intimnom svijetu, no scena sporog ispitivanja vlastite kinesfere i međusobnog traženja, pomalo postaje igra dokone gospode (iz starih sapunica tipa Dinastije).  I onda skidaju poveze i dalje se ništa ne dogodi, a samo scensko trajanje je niz bezvoljnih akcija. Ne pomaže ni unošenje rekvizite – stolaca, presvlačenje u dnevnu odjeću. Prepoznajemo sekvencu dueta koja se periodički ponovi. Ali zapravo ništa. Ne otvara se nijedna asocijacija, emocija, trag ludizma, razina zajedništva ili intime. Sve ostaje dobro sakriveno i kao usput, dobro odgojeno tj. kontrolirano, tako da to „pedesetminutno stvaranje novog iskustva“ u potpunosti ostaje vlasništvo – škrtih izvođača.
  
  © Maja Đurinović, PLKESNA SCENA.hr, 8. lipnja 2012.

Piše:

Maja
Đurinović