Izazovi novih početaka

intervju: Tomislav Petranović, prvak Baleta HNK-a u Zagrebu

  • Tomislav Petranović, foto: Ricardo Brito

    S Tomislavom Petranovićem, koji se prije godinu dana vratio iz Portugala na pozornicu s koje je krenuo u baletni svijet razgovarali smo u povodu nagrade Oskar Harmoš za najboljeg baletana u HNK u Zagrebu u sezoni 2011/2012 te kandidature za ravnatelja Baleta HNK u Zagrebu u timu kandidata za intendanta Velimira Viskovića. 

    Podsjetimo samo ukratko na njegov baletni put: od 1992. do 1994. član je Baleta HNK u Zagrebu, od 1995. do 2005. član je Baleta Bečke državne opere, a potom odlazi u Portugalski nacionalni balet, gdje je stekao status prvaka. U HNK u Zagrebu gostuje od 2003. do 2005. u Balanchineovom Čajkovski Pas de deuxu, kao Apolon u Apolon Muzaget, Romeo u Romeu i Juliji, u Koncertantnom duetu Renata Zanelle te u ulozi Stanleya Kowalskog u baletu Tramvaj zvan čežnja. Za više podataka o njegovoj dosadašnjoj karijeri pogledajte naš prethodni intervju iz 2009. Od rujna 2011. prvak je Baleta HNK u Zagrebu.

    Zašto ste se odlučili vratiti u Zagreb i je li taj povratak privremen ili stalan, s obzirom na to da u Portugalu imate doživotni ugovor?

    Gotovo dvadeset godina proveo sam u svijetu, vidio ga, imao karijeru… Ukratko, nakon što sam počeo plesati treću, četvrtu, petu... verziju nekog baleta, shvatio sam da sam postigao svoj cilj te odlučio posvetiti pažnju svojoj obitelji, koju sam ostavio u Zagrebu, i promijeniti barem na neko vrijeme svoju svakodnevicu. Nasreću, imao sam mogućnost uzeti neplaćeni godišnji odmor u Portugalskom baletu i doći u Zagreb. Uvijek sam volio nove početke, koji su mi uvijek bili najintenzivnija i najkreativnija razdoblja u životu.

    Zašto vas do prošlosezonskog dolaska u HNK toliko dugo nije bilo na pozornici u Zagrebu? Sjećam se sličnog pitanja iz intervjua 2003., kada ste prije toga devet godina plesali u Beču bez ijednog gostovanja u Zagrebu... 

    Nakon odlaska Dinka Bogdanića s mjesta ravnatelja Baleta, šest godina nitko me iz zagrebačkog HNK-a nije kontaktirao. Koji su razlozi tomu mogu samo nagađati, što radije ne bih.
    Iana Salenko, Tomislav Petranović; Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Derek Deane, foto: © Saša Novković
    Jedan je novinar nedavno objavio netočan podatak da Vam nikad neki značajan koreograf nije dao ulogu „raskošnog princa“. Kako to komentirate? Koji su Vam sve koreografi dali prinčevske uloge?

    U trenutku kada je postalo jasno da sam najjači kandidat za novog ravnatelja Baleta, taj je novinar počeo s diskreditiranjem moje karijere. U istom listu u kojem je objavljen taj tekst nekoliko mjeseci prije toga izašao je članak u koem se Dereka Deane opisuje kao jedan od najznačajnijih koreografa na svijetu (citiram: „Derek Deane jedan je od najpoznatijih engleskih baletnih umjetnika koji je svojim koreografijama stekao svjetsku slavu.“), a taj isti koreograf povjerio mi je ulogu „raskošnog princa“ u premijernoj izvedbi svoga Orašara u Zagrebu. Koreografi koji su mi također povjerili uloge „raskošnog princa“ bili su Renato Zanella (Orašar, Pepeljuga), Rudolf Nurejev, odnosno njegova Zaklada (Trnoružica), Mehmet Balkan (Labuđe jezero), Armando Jorge (Orašar) i drugi.

    Moram priznati da mi arhaičan pojam „raskošnog princa“ još uvijek izaziva podsmijeh jer je to pojam iz 19. stoljeća, koji se krajem 20. stoljeća prestao upotrebljavati, a o 21 stoljeću da i ne govorimo. Glavne i naslovne uloge u cjelovečernjim baletima u kojima sam plesao kod koreografa kao što su John Cranko (Romeo i Julia), John Neuemeier (Kako vam drago) ili Yuri Vamos (Coppélia na Montmartreu) i druge zahtijevaju ipak malo opširniju analizu i ne može im se staviti tako ograničavajući naziv.

    Tomislav Petramović kao Frantz; Léo Delibes, Coppélia, kor. John Auld, Teatro Camoes, Lisabon, 2009., foto: Ricardo BritoVaša se karijera u istom tekstu naziva skromnom, no činjenice govore da ste jedan od tri najuspješnija hrvatska plesača u posljednja dva desetljeća. Koji su Vam plesački angažmani i priznanja najvažniji u dosadašnjoj karijeri?

    Svačija umjetnička karijera može se prikazati s pozitivne ili negativne strane. Nasreću, postoje činjenice koje su nepobitne, kao npr. da sam šesnaest godina bio (i još uvijek jesam) solist i prvak baleta glavnih kuća dvije velike zapadnoeuropske metropole, Beča i Lisabona, čiji sam član postao bez ičije pomoći. Nije mi poznat ni jedan plesač ili plesačica s ovih prostora koji se time može (kad već mora) pohvaliti. Bio sam i stalan gost Slovenskog nacionalnog baleta iz Ljubljane te gost Baleta Opere iz Limogesa. Plesao sam na gala večerima (između ostalih) i najvećih (kad mi na ovim prostorima već toliko brinemo o veličini) svjetskih baletnih kuća – Berlina, Moskve, Madrida – gdje su mi partnerice bile neke od najcjenjenijih balerina današnjice, kao npr. Margaret Illman, Shoko Nakamura, Aurelie Dupont, Ana Lacerda i dr. Za posebne zasluge u kulturi, kojima sam zadužio Republiku Austriju, 2002. godine dodijeljeno mi je počasno austrijsko dvojno državljanstvo, što je čast koju su stekli veliki umjetnici kao što su Rudolf Nurejev i Vladimir Malakov.

    Pavla Mikolavčić (Swanilda) i Tomislav Petranović (Franz); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes – Youri Vámos, Coppélia na Montmartreu, kor. i red. Youri Vámos, foto: © NovkovićU istom se tekstu također tvrdi da ste plesač na zalasku, no ja bih rekao da ste na vrhuncu, o čemu svjedoči i nagrada Oskar Harmoš HNK-a u Zagrebu za cijeli niz uloga ostvarenih u sezoni 2011/2012. Kako biste opisali svoju prethodnu sezonu, koju ste nakon dugo vremena proveli u Zagrebu?

    Vidite i sami, stvar je gledišta. Rudolf Nurejev plesao je do svoje smrti, Mihail Barišnjikov još uvijek pleše… Možda se uloge s vremenom mijenjaju, ali dok god netko pleše – on je plesač. No činjenica je da u HNK-u u Zagrebu plešem tehnički najzahtjevnije uloge, da sam u protekloj sezoni imao pet premijera (od kojih su tri bila tehnički iznimno naporna cjelovečernja baleta) i da zbog obima posla nisam mogao gostovati s Portugalskim nacionalnim baletom u ulozi „raskošnog princa“ u Trnoružici nizozemskog koreografa Teda Brandsena.

    Jeste li se iznenadili kada su Vam dvoje kandidata za intendanta ponudili da budete kandidat za ravnatelja Baleta HNK-a u Zagrebu? Jeste li se Vi nekome ponudili kao kandidat?

    Nisam se iznenadio i bilo mi je drago, ali suprotno nekim napisima, nisam se nikome nudio, nego su oni mene kontaktirali.

    Kako vidite sadašnju situaciju u Baletu HNK-a u Zagrebu, po pitanju ansambla, solista i prvaka, repertoara, koreografa i načina rada?

    Ne želim ocjenjivati dosadašnje umjetničko vođenje kompanije nego se želim koncentrirati na budućnost i na sve ono što se može poboljšati, nadopuniti, ispraviti…
    Tomislav Petramović kao Frantz; Léo Delibes, Coppélia, kor. John Auld, Teatro Camoes, Lisabon, 2009., foto: Ricardo Brito
    Koja je Vaša vizija razvoja Baleta HNK-a u Zagrebu?

    Moja vizija postala je javna kada je Velimir Visković obznanio svoj program, kojeg je dio moj program za Balet HNK-a. Teško je konkretnije razvijati planove bez boljeg uvida (iznutra) u sadašnju situaciju u HNK-u pa je dosta planova ovisno o tome, no reći ću vam svoju viziju i listu želja. Lajtmotiv moje četiri sezone bio bi, uz premijere svjetski poznatih i priznatih djela velikih koreografa čiji pristup klasičnom baletu još nije predstavljen publici na ovim prostorima (John Neuemeier, Mats Ek, Roland Petit, Ronald Hynde), pokušaj da se afirmiraju hrvatski koreografi, na način da im se da prilika da praizvedu originalne cjelovečernje klasične balete suvremenijim pristupom, i tako stvori jedna vrsta brenda koji bi bio zanimljiv i stranim kazališnim kućama i festivalima (Maša Kolar, Staša Zurovac, kolaž koreografa suvremene scene). Ti bi se baleti prvenstveno radili za domaće plesače, koji bi onda uz činjenicu da će napokon doći do mogućnosti sukreiranja jednog velikog komada također promovirali hrvatski stil plesanja baleta, koji je u zadnje vrijeme bio zanemarivan.

    Koja je Vaša vizija suradnje s drugim baletnim kućama u Hrvatskoj?

    Još jedan način da se potencira domaći proizvod bit će inicijativa koprodukcije baleta iz Zagreba, Splita i Rijeke, koji bi zajedničkim snagama prvi put u povijesti, zahvaljujući veličini tada stvorenog ansambla, izveli bijeli balet (Labuđe jezero, Bajadera i sl.) s preko stotinu plesača na scen,i i time na još jedan način opravdali činjenicu da jedna relativno mala država ima tri velika baletna ansambla.

    A s inozemnim baletnim kućama?

    Želio bih također naglasiti da se nadam uspjehu koprodukcija s drugim kazalištima iz regije i svijeta, od kojih bi se neke produkcije dale koproducirati, posuditi, iznajmiti ili povoljnije kupiti, te pomoći stranih veleposlanstava u organiziranju i financiranju produkcija umjetnika iz njihovih zemalja. Također će se raditi na tome da se iskoriste fondovi za kulturu EU.
    Tomislav Petramović kao James; Herman Severin Løvenskiold, La Sylphide, kor. Antoin Burnounville, Teatro nacional Sao Carlos, Lisabon, 2010., foto: Ricardo Brito
    Što biste željeli postaviti od hrvatskih autora?

    Za početak bih želio na napravimo Večer koreografa suvremene scene, tj. viđenje klasičnog baleta kroz oči najboljih koreografa suvremene hrvatske plesne scene u izvođenju najboljih plesača klasičnog baleta u Hrvatskoj.

    Također planiramo praizvedbu cjelovečernjeg baleta za cijeli ansambl Tko pjeva zlo ne misli u koreografiji Maše Kolar, jedne od najtalentiranijih plesačica i koreografkinja s ovih prostora, koja, po mom mišljenju, ima sposobnost da na vrlo istančan, inteligentan i suvremen način pokretom izrazi emocije i komplicirane ljudske odnose. Cjelovečernje balete s pričom publika uvijek najviše traži i mislim da bi Golikov film bio idealan predložak za cjelovečernji balet, kako zbog priče tako i zbog originalne glazbe, koja se može nadopuniti drugom poznatom glazbom iz tog vremena i promjenom aranžmana uvelike pridonijeti uspjehu te produkcije.

    Konačno, najpoznatiji i najpopularniji hrvatski balet, Đavo u selu u koregrafiiji Pije i Pina Mlakara predstavili bismo u novom ruhu.

    Koje biste strane naslove željeli vidjeti na repertoaru?

    Na samom početku San ljetne noći, cjelovečernji balet svjetski poznatog koreografa Johna Neuemeiera, direktora Hamburškog baleta, čiji dramaturški profinjen pristup klasičnom baletu još nije predstavljen hrvatskoj publici. Godina 2013. godina je Guiseppea Verdija, pa mislim da je cjelovečernji balet Verdi o njegovu životu u koreografiji Vladimira Malakhova idealan za obilježavanje te obljetnice. U večeri najboljih svjetskih koreografa predstavili bismo Jirija Kiliana, Williama Forsythea, Hansa van Mannena i Maura Bigonzettija. 

    Tomislav Petramović kao Frantz; Léo Delibes, Coppélia, kor. John Auld, Teatro Camoes, Lisabon, 2009., foto: Ricardo BritoSvjetski uspješna i kod publike vrlo popularna adaptacija Leharove operete Vesela udovica u koreografiji Ronalda Hyndea bila bi idealna za ansambl Baleta HNK-a, a vjerujem i za zagrebačku publiku. Večer dvaju najpoznatijih djela opusa Igora Stravinskog skladanih za balet predstavili bismo u koreografiji dva koreografa potpuno različitih stilova, Fernanda Duartea i Staše Zurovca. Žar ptica bila bi koreografirana kao klasični balet na špicama, a Petruška u estetici suvremenog plesa. Jedan od najpoznatijih bijelih baleta romantičke epohe, La Sylphide nezaobilazan na repertoaru svjetski renomiranih baletnih kompanija, bio bi predstavljen u koreografiji Augustea Buornonvillea.

    Giselle u koreografiji Matsa Eka legendarna je verzija jednog od najpoznatijih baleta iz romantičke epohe, koja je na pionirski način započela trend osuvremenjivanja popularnih dragulja baletne umjetnosti. Koreografija svjetski poznatog švedskog koreografa suvremenog plesnog izričaja bila bi tako prvi put na repertoaru nekog hrvatskog kazališta.

    Večer Georgea Bizeta u koreografijama Georgea Balanchinea i Rolanda Petita donijela bi dvije slavne koreografije na glazbu tog francuskog skladatelja. Balanchineova Simfonija u C-duru izazov je i za najveće klasične kompanije svijeta i od ansambla traži vrhunac baletne tehnike, dok je Carmen francuskog koreografa Rolanda Petita balet koji je proslavio francusku balerinu Zizi Jeanmaire, Petitovu družicu. Planiramo i balet Romeo i Julia u koreografiji Johna Cranka, najpoznatiju i najizvođeniju baletnu verziju te najslavnije ljubavne priče.

    Koji plesači iz ansambla po Vašem mišljenju imaju najviše potencijala da budu nositelji Vaše željene repertoarne politike?

    Balet HNK-a obiluje vrlo talentiranim i zanimljivim plesačkim osobnostima, a kako će oni reagirati na repertoar i estetiku koju ja preferiram, vidjet ćemo ako postanem direktor Baleta.

    Najveći kadrovski problem Baleta HNK Zagreb, a vjerujem i Splita i Rijeke, koji zahtijeva usklađene napore intendanata svih triju kuća sa odgovornim ministarstvima, je siva zona nastala nakon ukidanja beneficiranog staža za baletne plesače, što je rezultiralo time da ljudi nevoljko (gotovo više i ne) odlaze u mirovinu, koja bi sada bila prijevremena, dok je nekada bila puna.

    U fokusu mog mandata bila bi i priprema domaćih plesača na velike uloge, što je u zadnjih nekoliko godina zapostavljeno. Najmlađa prvakinja Baleta HNK-a iz zagrebačke baletne škole je Edina Pličanić, koja ima 35 godina.

    Koje biste plesače željeli vidjeti u Zagrebu kao goste?

    Prvenstveno bih želio do maksimuma iskoristiti potencijal koji imaju plesači u Zagrebu. Kao nadogradnja tome, postoji cijeli niz umjetnika u svijetu koje izrazito cijenim i za koje mislim da bi ih zagrebačka i hrvatska publika trebala upoznati.
    Tomislav Petranović (Colas), Mirna Sporiš (Lisa),; Balet HNK u Zagrebu: Ferdinand Hérold – Ludwig Hertel, Vragolasta djevojka, kor. i red. Vladimir Derevianko, foto: © Novković
    Hoćete li pozvati Leonarda Jakovinu, još jednog sjajnog hrvatskog plesača koji nastupa u inozemstvu kao solist Berlinskog državnog baleta, a kojeg već sedam godina nema u Hrvatskoj (s iznimkom nastupa na otvaranju Festivala igranog filma u Puli)?

    On je jedan od tih umjetnika koje izrazito cijenim.

    Možete li nam obrazložiti projekt baletnog studija?

    Ponovno aktiviranje muškog baletnog studija pri HNK-a jedna je od stvari za koju ću se jako zalagati. Nepotrebno je napominjati da muških plesača iz ovih krajeva gotovo i nema, a alarmantna je činjenica da ih uskoro možda uopće neće ni biti.

    Muški baletni studio godinama je postojao u Zagrebu i Hrvatskoj zato što se dječaci vrlo rijetko baš u jako ranoj dobi odlučuju za balet. Studio je svojevrsna baletna škola, ali s ubrzanim sistemom rada, gdje dječaci i mladići imaju mogućnost u kasnijoj dobi započeti baletni trening i završiti ga za samo par godina, za razliku od baletne škole, gdje bi sa školovanjem morali započeti s najkasnije devet godina i pohađati je osam godina. Većina aktivnih (bivših i sadašnjih) hrvatskih muških plesača školovalo se na taj način.

    Predstavite nam i svoje posebne projekte.

    Riječ je o dva projekta od posebna značenja za kulturnu ponudu Zagreba i Hrvatske, koji bi bili u fokusu moga mandata. Prvi je ljetni program na otvorenom krajem lipnja i početkom srpnja, a odvijao bi se na sceni postavljenoj ispred zgrade i sadržavao bi dvije predstave baleta i opere, tj. koncerta orkestra Opere HNK-a. Bili bi to manje zahtjevni programi tekućeg repertoara, prilagođeni tehničkim mogućnostima scene, a namijenjeni građanima i turistima. U tom projektu računa na suradnju s Turističkom zajednicom i Gradom Zagrebom kako bi programi bili besplatni za gledatelje.

    Drugi je program također ljetni, a riječ je o turneji Baleta po Jadranu. Tijekom prvih par tjedana srpnja nastupili bismo u nekoliko većih turističkih središta, od Umaga do Dubrovnika, i uvelike pridonijeli kulturnoj ponudi Hrvatske kao turističke zemlje koja ima tri baletna ansambla. Godišnji odmor ansambla kompenzirao bi se nakon premijera u siječnju ili ožujku, a program bi bio isti ili sličan kao i na ljetnom programu pred zgradom HNK-a što bi uvelike olakšalo organizaciju i pripremu.

    © Zlatko Vidačković, PLESNA SCENA.hr, 14. kolovoza 2012.



Piše:

Zlatko
Vidačković

kritike i eseji