Plesna scena.hr

Jedan od mogućih nastavaka

Borderlines III, kor. Nensi Ukrainczyk, Zagrebački plesni centar, premijera 13. rujna 2012.

• 
  
  Border-Lines, djelo mlade autorice Nensi - tada još potpisane djevojački – Lazić, prvi put je izvedeno na Zadru snova 2004. Bilo je to uistinu začudno utjelovljenje vremena u prostoru. Apstraktno, konteplativno a opet prizemljeno s tri mlada, čista, nježna ženska torza, donijelo je svježinu i novu kvalitetu na domaćoj suvremenoj plesnoj sceni. Predstava je bila prepoznata i između ostalog je bila selektirana za međunarodnu platformu Aerowaves u Londonu, i svakako se može smatrati uspješnom.
  
  Sedam godina je trebalo da se autorica odluči za Borderlines II, a samo jedna iza toga za Borderlines III. I uistinu ovaj minimalistički obrazac istraživanja namatanja vremena kroz geometriju putanja, hod kroz paralelnim bijelim linijama obilježen crni prostor, može imati bezbroj inačica, i vjerojatno vuče autoricu u nova istraživanja. Ali s druge strane, teško je percipirati i doživjeti, odnosno konkretno: napisati o predstavi nešto bitno novo, jer je i dojam vrlo sličan: scensko događanje je poput mantre; tek uočavate novi smjer, novi princip (kao periodični susret dvije plesačice koje onda dio puta prođu zajedno držeći se za ruke), zajedničko zaustavljanje ili disciplinirani kratki zalet kao intervenciju u dimenziju vremena, sukcesivni prijenos pomaka ili trenutak simultanog pokreta…
  
  Borderlines II bila je partitura za devet plesačica u crnom (kratke glatke haljinice bez rukava), Borderlines III je za pet plesačica u bijelom (naboranom preko tijela poput draperije, rukava koji posve skrivaju ruke). U oba slučaja one su neutralnih lica, čine se duhom udaljene i posvećene formi koja je ujedno i sadržaj koreografije; tek tijelima crtaju prostorni ornament linija koje nestaju u stalnom pretapanju u nešto drugo. Ovaj put su produljene putanje, odnosno prostor kretanja je proširen na onaj iza publike, pa plesačice u jednom djelu prolaze kao u češlju kroz publiku. Moglo bi se čak reći s obzirom na apstraktnu strukturu da je publika uključena u predstavu jer mora sjesti u prvi red točno postavljenih stolaca (publika pri ulasku dobiva uputu da se ne smiju micati niti odlagati stvari na pod između stolica) ispred plesačica koje sjede u drugom redu. Također, u završnom djelu, dodaje se motiv spuštanja na pod, čime je ispunjavanje prostora prošireno na još jednu dimenziju.
  
  Vizualni identitet scene i dalje potpisuje Dora Đurkesac, a pod toplim, poetičnim svjetlom koje sjenča, zatamnjuje i izvlači iz mraka likove u bijelom, Duška Richermoca scensko tkanje izvode Rina Kotur, Katarina Rilović, Vesna Rohaček, Nina Sakić i Ana Vnučec.
  
  Borderlines III je tako jedan od mogućih nastavaka, ili trenutni stadij projekta Border-Lines Nensi Ukrainczyk. Ujedno on je, na neki posredan način, prirodna reakcija na situaciju u kulturnoj politici, prema kojoj se – da bi se autor potvrdio živim i aktivnim – svake godine uz minimalnu financijsku potporu mora izaći s novim projektom, dok o reprizama i održavanju odnosno rastu i sazrijevanju onih starih, u skladu s općom filozofijom proizvoda za jednokratnu upotrebu, nema govora.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 21. rujna 2012.

Piše:

Maja
Đurinović