Plesna scena.hr

Demistifikacija spektakla

2. Ganz novi festival, Festival razvojnog kazališta Zagreb, 18. – 23. rujna 2012.

• 
  
  Ovogodišnji, drugi po redu Ganz novi festival, održan je od 18. do 23. rujna u Studentskom centru u Zagrebu. S podnaslovom Festival razvojnog kazališta, (vjerojatno od engleskog termina emerging što se može prevesti i kao nadolazeći), okrenut je „mlađoj populaciji, predstavlja mlade kazališne, plesne, glazbene i novomedijske autore te pokušava otkriti ganz nova imena i trendove u izvedbenim umjetnostima“. Koncept i programaciju Festivala potpisuje Silvija Stipanov iz Kulture promjene SC-a. Uzimajući u obzir inerciju kojom se u našoj sredini smjenjuju generacije, i sve zapreke na koje mladi, nadolazeći ili oni van edukacijskog ili kulturnog mainstreama nailaze, Ganz novi je ne samo dobrodošao nego i nužno potreban.
  
  Interdisciplinarno ili trans-žanrovski programiran, s obimnim radioničarskim programom i koprodukcijama, Ganz novi festival je festival, ali i laboratorij i mjesto umrežavanja. Sudeći po dvije večeri koje sam pratila, a koje su usmjerene na ples i pokret, Ganz novi uspio je svojim provokativnim programima i ciljanom namjerom, kao i besplatnim ulazom na sva događanja privući energičnu, zainteresiranu, otvorenu – i novu publiku.
  
  Mala Kline, slovenska izvođačica, koreografkinja i redateljica, u svojoj izvođačkoj karijeri niže suradnje s najutjecajnijim međunarodne plesne scene (Joseph Nadj, Jordi Cortes Molina, Vera Mantero, Mark Tompkins, Lloyd Newson, Meg Stuart, Jan Fabre), trenutno studira na School of Images u New Yorku i piše doktorat na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Njezin Eden solo je koji se doživljava na intuitivnoj razini, a komunicira snovitim asocijativnim nizom pojavnosti, zvukova i teksta. Pritom ništa nije doslovno i ne podliježe racionalnoj analizi. Strukturno, autorica spaja apstraktni pokret, govor, performans, glazbu, vlastitu vokalnu izvedbu i snažnu vizualnost u bogat teatarski izričaj. Rajski vrt Edena pozornica je koja čeka bend, a na koju se, umjesto glazbenika, spušta egzaltirani anđeo u padu, s crnom perikom i suknjicom sastavljenom od pločica s kičastom sličicom raspela.
  
  Izvođačica mapira izvedbu kredom na podu pojmovima Adam, Tigar, Zmija, Drvo znanja, Bivši dečko i na kraju Bog. Moćne su scene u kojima se pretvara u bizarno polu-animalno biće s krznom lisice na glavi, ili kada samu sebe zelenim sprejem pretvori u rajski vrt i smjesti se na malu površine umjetne trave. Izvedbu završava kao dirljivi rogati anđeo, na praznoj pozornici odsutnog benda, lebdeći u balonima od sapunice. Eden je predstava koja vuče na ponovno gledanje, po mogućnosti na većoj pozornici, gdje bi svi vizualni i glazbeni elementi dobili prostor za rezonanciju. Okuplja i snažnu ekipu suradnika, između ostalih glazbenike Alena i Nenada Sinkauza i Andreu Božić kao savjetnicu.
  
  Florentina Holzinger i Vincent Riebeek, mladi austrijsko-nizozemski dvojac uspio je privući priličan broj posjetitelja, šokirati, zabaviti i provocirati, osigurati stabilan fan club, a i određeni broj ljutih neprijatelja. Koliko je Mala Kline uronjena u asocijacije i vizualnost vlastitog imaginarija, Holzinger i Riebeek ne skrivaju baš ništa. I nemilosrdno dovode u pitanje svaku mistifikaciju i produhovljenost izvedbe kao umjetničkog čina. Oboje potekli iz New Dance Development škole u Amsterdamu, u svom radu Kein Applaus für Scheisse koji su kreirali 2010. nižu razne vrste izvedbi – od modernog plesa, radikalnog body arta, performansa, erotskog showa, rap i pop-izvedbe, a sve to dovedeno do krajnjosti ciničnom doslovnošću izvedbe i koreografije.
  
  Trash estetika, kič, tjelesne izlučevine, rubovi nasilja, porna i fetišizma, medijatizirani su vještom dramaturgijom i izvedeni s ogromnom energijom i suverenošću. Holzinger i Riebeek nihilistički ne štede ni sebe ni publiku, i ispod naizgled mladenačkog ego-tripa kriju snažan stav o recentnoj kulturi izvedbe, erotizaciji nasilja i glamouru pornografije, gubitku empatije i estradizaciji privatnosti. Kein Applaus für Scheisse uz to, predstava je koju autori neprekidno mijenjaju, ubacujući nove točke i izbacujući stare, i unoseći komentare iz privatnog života.
  
  KnockOff izvedba/instalacija je Dore Budor i Maje Čule, vizualnih umjetnica s trenutačnom adresom u New Yorku, uvrštenih na listu 100 umjetnika koje morate vidjeti u 2012. časopisa Modern Painters. U KonckOff rade na temi filmskog akcijskog žanra Mockbuster, što je imitacija Blockbustera, proizvedena s malim budžetima, unajmljenim glumcima B-kategorije i lošim efektima. Izvedba se sastoji od real-time snimanja treninga i glumljenih akcijskih scena u improviziranom studiju, koje izvodi grupa mladih fightera. Jednostavna tehnologija omogućuje publici da istovremeno prati proces snimanja i projekciju finalnog produkta, miksanjem pozadina i kadriranjem. Na taj način dvojac D-M povezuju holivudsku industriju s rastućom pojavom piratskih proizvoda i imitacija originala koji preplavljuju svjetsko tržište poznatih kao KockOffs ili Counterfeit consumer goods. Zanimljivo, rad se suštinski veže na ideju Holzingerove-Riebeeka, doslovnije se, i manje zabavno, baveći demistifikacijom spektakla i problematike medijske kulture i globalizacije.
  
  Silke Grabinger još jedna je vrsna izvođačica i umjetnica koja dolazi iz Austrije, no na Ganz novom mogla je biti i bolje predstavljena. Versuchsperson u prijevodu Eksperimentalni subjekt zamišljen je kao jukstapozicija raznih autorskih pristupa koje ne povezuje ništa doli izvođačice i okvirnog vremena trajanja. No ispao je prilično zamoran slijed od pet zanimljivih scenskih prijedloga, ali ne puno više od toga, jer je deset minuta zaista prekratko vrijeme za bilo kakav ozbiljniji razvoj materijala. Ustrajavanje na tome da svaki rad ima svoj kostim, rekvizitu i zvuk, doveli su do nizanja točki i čekanja da se izvođačica presvuče.
  
  Ipak, vidjeti Silke Grabinger, koja bi izgledom bez problema mogla ući u holivudsku A-produkciju, a istovremeno je opaka i beskompromisna b-girl, vrijedno je pažnje. Najbliže onome tko je ona i što nosi na sceni, mogli smo doživjeti u radu Olega Soulimenka Let's Talk about Vegas, u kojem govori dijelove svoje biografije i anegdote o odnosu spram tijela, ljepote i odnosa spram izvođača u visoko komercijalnim spektakl industrijama poput Cirque de Soleil gdje je Grabinger neko vrijeme nastupala. Ana Juren, Phillipe Riera, Hubert Lepka i Irena Čurik svi redom relevantni umjetnici, sigurno su prošli kroz zanimljiv proces, no Versuchsperson je teško sagledati kao cjelinu.
  
  Koga zanima kuda ide i čime se bave nove generacije izvođača, ujedinjenje EU fondovima i programima, slijedeći Ganz novi sigurno će dočekat će s nestrpljenjem.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 8. listopada 2012.

Piše:

Iva Nerina
Sibila