Gluma kao novi izazov

Intervju: George Stanciu, prvak Baleta HNK-a u Zagrebu

  • George Stanciu, foto: Oleg Moskaljov

    S prvakom HNK-a u Zagrebu Georgeom Stanciuom, koji svakom novom ulogom osvaja nove simpatije publike i pohvale kritike, razgovarali smo o njegovim plesačkim, koreografskim i glumačkim iskustvima, željama i planovima, o nostalgiji za domovinom, plesanju u paru sa suprugom, statusu baletnog prvaka i radu s gostujućim koreografima. 
     

    Koje vas predstave čekaju do kraja ove sezone i kojoj se ulozi posebno radujete?

     

    U ovoj sam sezoni prvi put plesao Basilia u Don Quijoteu zajedno s Edinom Pličanić. Plesali smo zajedno u Pet tanga, ali je ova uloga tehnički i partnerski zahtjevnija. Prije toga smo zajedno plesali u Bajaderi prije osam godina, kao Solor i Nikija. Konačno smo ponovo udružili snage.

    Nakon toga nastupam u obnovljenim Varijacijama u f.ado molu, pa u Orašaru. Vjerujem da ću opet plesati Drosselmayera, i to je uloga s kojom sam jako zadovoljan. Ta uloga uključuje puno više glume od Princa, što mi trenutno više odgovara. Uloga je moćna, značajna, upečatljiva i jako mi se sviđaju takve ozbiljne uloge.

    George Stanciu, foto: Oleg MoskaljovŠto se premijernih predstava tiče, još je prerano i ne znam u kojoj ću formi biti, osobito krajem sezone, kada je na programu Manon. Inače, znam da Edward Clug u proljeće postavlja predstavu za Muzički biennale.

     

    Mnoge plesače koji nastupaju izvan svoje domovine povremeno uhvati nostalgija i želja za povratkom. U Hrvatskoj ste već trinaest godina, nastupate u HNK-a u Zagrebu od svoje sedamnaeste. Hvata li vas nostalgija?

     

    Nostalgija me je jako uhvatila prije šest godina i čak sam mislio vratiti se u domovinu. Bilo mi je dosta toga da budem stranac u stranoj zemlji. Međutim, to me je sasvim prošlo. Ovdje sam se udomio, imam suprugu i dijete, kupili smo stan. Zajedno smo stvorili obiteljski život, što mi sada znači najviše na svijetu. Konačno se ovdje osjećam kao doma. Nostalgija je nestala.

     

    Godine 2008. dobili ste status prvaka. Koje vam je promjene, osim financijskih, donijelo to unaprijeđenje?

     

    Jako veliku odgovornost. Možda nije toliko teško postati prvak koliko je teško ostati prvak. I to dobar prvak. Moram stalno paziti na sebe i sve oko sebe. Naravno, donijelo mi je i malo ponosa. Ipak je to veliko zvanje u našoj profesiji. Tko to postigne, mislim da može biti sretan zbog toga i ponosan na sebe.

     

    Vaša supruga Petra je balerina. Kako je plesati u paru sa suprugom?


    To je posve novi osjećaj. Više ne plešete sa svojom partnericom nego sa ženom, i na

    probama i na sceni. Emocionalno, to je posve različito. Ja i dalje uvijek nastojim biti džentlmen i ponašam se što profesionalnije mogu. Zajedno smo plesali Plavu pticu u Trnoružici te Princa i Pepeljugu. Ona je tri mjeseca nakon vjenčanja otišla na porodiljski dopust pa nastupa tek od početka ove sezone. Nadam se da će biti još prilike.


    George Stanciu, foto: Oleg MoskaljovTijekom proteklih godina u HNK-u je bilo dosta stranih koreografa. Možete li izdvojiti neke koji su vam donijeli nešto što smatrate osobito značajnim za svoje plesačko iskustvo i znanje?


    Od svakoga sam uzeo ponešto. Svaki koreograf otkriva plesaču nešto novo, bolje... Teško je nekoga izdvojiti. Derek Deane bio je tu najčešće i s njim sam imao najviše prilike raditi. Od njega sam naučio puno i dobio drugačiju volju za radom. Shvatio sam da se plesač uvijek može više truditi oko neke uloge. Zapamtio sam dobro njegovu rečenicu: „Nikad nije kasno.“ i od tada je stalno koristim. I kada sam imao padova, koristio sam je kako bih mogao ići dalje.

    S druge je strane Giovanni di Palma, koji je kao baletni majstor prenosio koreografije. On je fanatik rada. Bio je tu po dvanaest sati, radio sa svima nama i dolazio svako naredno jutro kao da nije bilo ništa prije toga. Od njega sam preuzeo tu razinu predanosti poslu i sposobnost obnavljanja tijekom noći.

    Planirate li svoj koreografski debi?

    Upoznao sam brojne koreografe i njihov način rada. Maštam, imam svoje planove, i nadam se da ću ih uskoro ostvariti. Vjerujem da će to biti na Platformi mladih koreografa. Već imam ideju i tražim plesače koji će to izvesti. Neću ići na posve suvremeni ples, nego ću spojiti nekoliko stilova.

     

    George Stanciu, foto: Oleg MoskaljovŽeljeli biste se baviit i glumom.

    U zadnje vrijeme sve više razmišljam o glumi. Oduvijek sam, otkad znam za sebe, volio film i televizijske serije. Jako bih se volio okušati u tome. S obzirom na to da neću moći plesati cijeli život, jako bih volio glumiti.

    Kakvo je vaše glumačko obrazovanje i iskustvo?

    Na Baletnom učilištu u Kijevu tri godine sam imao predmet Umjetnost glume. Radili smo razne drame, morali smo sami stvarati svoje dramske priče, učili smo pjevanje, učili smo kako se treba kretati i govoriti u kazalištu i na filmu. Prije šest godina glumio sam u predstavi Ivice Buljana Kako stvoriti blok, koja je uključivala tekst, pokret i glazbu.

    Snimio sam i prve dvije reklame za Janu, što je također bilo zanimljivo iskustvo.

    U HNK-u u Zagrebu imao sam veliku priliku glumiti Portorikanca China u Priči sa zapadne strane. Volio bih ponoviti to iskustvo i ići dalje.

    © Zlatko Vidačković, PLESNASCENA.hr, 20. listopada 2012.

Piše:

Zlatko
Vidačković

kritike i eseji