Plesna scena.hr

Žongliranje na pauzi

Kik Melone i MCUK u suradnji s Prostorom +: Il bastone del diavolo, autorice Mila Čuljak i Silvia Marchig

• 
  
  Predstava Il bastone del diavolo (tal. vražji štap) premijerno izvedena 19. listopada na zagrebačkoj Sceni Travno prva je autorska suradnja Mile Čuljak i Silvie Marchig, premda su kao izvođačice i dio većeg tima već radile zajedno s Trafikom. Obje Riječanke, krenule su različitim smjerovima, jedna radeći na riječkoj sceni, a druga se nakon školovanja u Njemačkoj našla u Zagrebu, iako im se putovi isprepliću kroz angažirano djelovanje na domaćoj nezavisnoj sceni izvedbenih umjetnosti. U ovako izloženoj duet-suradnji zanimljiva je zapravo njihova međusobna sličnost, kako u formalnom pristupu tako i u autorskim interesima. Za potrebe ove predstave dogodilo se i još jedno udruživanje na dramaturškom planu, između Nataše Govedić, koja sa Silviom Marchig radi na prethodne dvije predstave, te Andreja Mirčeva iz stožera Mile Čuljak.
  
  Njihova predstava Il bastone del diavolo u prvome se redu fokusira na pauzu ili zastoj kao vremensko sredstvo koje u ovom slučaju postaje svojevrsni rekvizit naglašavajući mirovanje kao ishodište kreacije. Čini to grupiranjem frameova ili produljenih, zaustavljenih slika koje se prelijevaju jedna u drugu ili pak njihovim cirkularnim repeticijama. Tim postupkom, osim što se pažnja gledatelja usmjerava na trajanje, naglasak je na nultoj točki, stanci koja je potrebna da bi se percipirala slika i lakoći s kojom tijelo postaje prepoznatljivi vizualni simbol.
  
  S druge strane, centralni je rekvizit predstave veliki štap, kojime većim dijelom izvedbe izvođačice manipuliraju, što uz minimalne pomake u zauzetim pozama ponuđene slike višestruko transformira, pretvarajući štap iz radničkog oruđa u kreativnu alatku cirkuskog vokabulara, odakle, pretpostavljam, i naziv predstave – il bastone del diavolo ili na engleskom devils sticks naziv je za žonglerske štapove. Na isti način i ponuđene slike zapravo kontinuirano žongliraju između scena fizičkog i kreativnog rada. Scena s gradilišta, iz tvornice ili rižinih polja sitnim se zaokretima rastvara u igru, improvizaciju, živu kazališnu iluziju, potpuno novu neočekivanu situaciju ili lik, kao što je, primjerice, pop ikona Ziggy Sturdust.
  
  Treći je sloj predstave upečatljiva glazbena podloga, koja se kreće od talijanske kantautorice Giovanne Daffini čijom revolucionarnom radničkom Bella Ciao započinje predstava, preko egzotičnog vokala Yme Sumac uz ubrzanje tempa i šuštanje riže koju izvođačice izbacuju iz usta, i njome prekrivaju scenu, sve do post-hardcore indie benda Fugazi, čijoj dinamici na kraju predstave izvođačice kontrapunktiraju potpunim mirovanjem, odmorom, naslonjene uza zid.
  
  Suspenzija, trajanje i izdržavanje dinamičke su kvalitete kakve često možemo sresti u mlađih domaćih autora. Suspenzija kao neprekinuti kontinuitet, ne nužno spor, ali ustrajan u istoj brzini, čini kontrast brzini i vibrantnosti regularnog (životnog) pulsa. Dok je u većine autora to često inspirirano formalnim interesima, u slučaju Il bastone del diavolo interesi su širi, što je i istaknuto u programskoj knjižici – pitanja slobodnog, neprekinutog i neometanog rada, rasta i razvoja, problematika nemogućnosti rada i njegova nasilnog prekida, pitanja produktivnosti vs. kontemplativnosti, rutine vs. kreativnosti i umjetnosti te finalno kazališni pokušaj otpora imperativu hiperprodukcije i potrošnje te zagađenju slikama.
  
  Svakako najjači aspekt predstave čine same autorice i izvođačice, snažne, savršeno koncentrirane Mila Čuljak i Silvia Marchig, čija je suradnja donijela neku novu kvalitetu kroz međusobno nadopunjavanje.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 23. listopada 2012.
  

Piše:

Jelena
Mihelčić