Plesna scena.hr

Tri u jednom

Zagrebački plesni ansambl: PROmjene, plesni omnibus, autori: Ognjen Vučinić, Martina Nevistić i Aleksandra Mišić

• 
  
  Zanimljiv je i drugačiji koncept nove produkcije Zagrebačkog plesnog ansambla. Troje autora mlađe generacije (ne bih više rekla mladi jer već imaju podosta koreografskog iskustva iza sebe) uključilo se u formu omnibusa na način da se priče pretaču u jedan neprekinuti scenski tijek pri čemu, naravno, promjene autorske vizure, kostima, svjetla, i različiti stilski postupci pridonose dinamici cjeline.
  
  Prvi dio (moj asocijativni radni naslov Žene na rubu živčanog sloma), rad je Ognjena Vučinića a plešu Aleksandra Mišić, Martina Nevistić, Petra Chelfi, Petra Valentić i Sara Barbieri – u uskim kratkim haljinama, koje otkrivaju gole mišićave, plesačke noge – pomalo groteskne na štiklama. Vučinić nije išao u baš neki duboki hommage ženama ili neko suptilno dubljenje složene teme, nego se nepretenciozno zaigrao klišejima suvremenog ženskog imagea. Njih pet, započinju poredane su u neku vrstu chorus linea; svaka u svom svjetlu, u stop poziciji lutke, i kombinaciji uključivanja i isključivanja imaju svoje inačice tjelesnog monologa, koje repetiraju u stiliziranim cjelinama. Grozničavo se žele predstaviti kao lijepe, snažne i samouvjerene, ali sve to vodi od silne napetosti prema laganoj histeriji: hoće li biti, uspjeti, po mogućnosti istovremeno, kao erotične poželjne ljubavnice, vrijedne radnice, brižne majke, samozatajne znanstvenice ili možda nešto peto…
  
  Ako prvi dio ide prema groteski drugi dio, rad Martine Nevistić, (moj naslov Djeca cvijeća) je pastoralan, u lepršavim haljinicama, naizgled posve neobavezan, u prostornim rješenjima, susretima, slobodi kretanja. Tu i tamo netko nešto kaže, više promrmlja za sebe, bez potrebe da ga se uistinu čuje odnosno razumije. Pokret je u zamasima i impulsima, omamljen, osoban ali u zajedničkom lelujavom tonu, čemu se još pridružuje puhanje balončića od sapunice. Plešu Mišić, Chelfi, Valentić i Barbieri, te Vučinić i prvi put u ovom kontekstu Anteo Ukušić koji je još u vrlo tihoj, nenametljivoj fazi scenskog nastupa.
  
  Treći i završni dio, rad Aleksandre Mišić najozbiljnije je i najzrelije ostvarenje večeri. Počinje vrlo lijepim solom Martine Nevistić, tijelom koje polako, osviješteno prodiše, koje se budi u smislu preuzimanja svog mjesta i vremena. Pridružuje joj se cijela grupa (osim autorice) koja prihvaća zajedničko disanje, zajedničku akciju. Svi su čistih, otvorenih lica u jednostavnom, crnom, različitih individualnih krojeva. Atmosfera i ekspresija plesača, žestina i strast izbacivanja unutarnjeg impulsa kao da prizivaju doba modernizma, vrijeme prvog plesnog aktivizma. Dojmljivo je ostvarena grupna dijagonala u emotivno nabijenom krešendu, koja kreće s laganim talasanjem na mjestu, individualnim pokretom, od upita, sumnje, pitanja, do otpora, bunta, bijesa, zajedničke akcije prodiranja kroz prostor.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2012.
  
  PROmjene
  Autori: Aleksandra Mišić / Martina Nevistić / Ognjen Vučinić
  premijera 10. studenog 2012. u dvorani Gorgona, MSU
  izvode: Sara Barbieri, Petra Chelfi , Aleksandra Mišić, Martina Nevistić ,Ognjen Vučinić, Petra Valentić, Anteo Ukušić
  dramaturgija Rona Žulj, glazba Samir Kadribašić, odabir kostima iz fundusa ZPA Kristina Jakovac Bangoura

Piše:

Maja
Đurinović