Plesna scena.hr

Žudnja zvana: Maša

The Memory of Water, kor. Maša Kolar

• 
  
  Ne poznajem djelo The Memory of Water engleske dramatičarke Shelagh Stephenson čiji su „fragmenti i prizori“ nadahnuli Mašu Kolar, ali vjerujem da to i nije presudno za doživljaj koreografije Sjećanja vode. Također bih pustila po strani scensku formu „plesne instalacije“. Naime, nisam sigurna da je situacija galerijskog prostora unutar koje tiho klize tri svjetleća stolića (na kotačićima koji se mogu zakočiti pa onda imamo uzdignutu pozornicu) s plesačicama nužno trebala publiku koja šeće između i zbunjeno uzmiče i mijenja mjesto u potrazi za boljom vizurom, kad bi se vjerojatno s povišene (ali opet posve bliske) situacije gledališta lakše moglo utopiti i stopiti s nježnom sveprožimajućom atmosferom velikog plavetnila.
  
  Ono u što sam sigurna jest da je autorica (uz suradničku ekipu: Marta Crnobrnja, Petra Dančević, Nuno Salsinha) postavila jedno rijetko fino, žensko tkanje u tri tijela. Maša Kolar, Ksenija Krutova i Ana Rocha Nené su poput Male sirene i njezinih sestara. Njezina žudnja za plesom čini se jednako ljubavnom čežnjom kao jedinstvenom manifestacijom i uopće smislom bivanja. Žene amfibije, ukrašene diskretnim srebrnastim škrgama, lijepih izrađenih tijela, izloženih leđa, u jednakim koprenastim haljinama klize svjetleći planktonima. Iako imaju karakternu i plesačku individualnost (dojmljivu izražajnost Krutove pamtimo iz predstava HNK poput Varijacije u F.ado molu), i prostor kratkih sola – vlastitih priča, dominira onaj specifični Mašin plesni idiom visoke i ekspresivne tehnike u kojem su upisani i Mats Ek i Stephan Toss (i one suvremenije, ali sad već također antologijske Giselle i Carmen), a čini mi se znakovitim i činjenica da je Maša dobitnica Nagrade Mary Wigman. To je onaj veliki izbačaj iz centra, kao da duša napinje tijelo želeći negdje van; duga, kao od tjelesnih granica dulja, amplituda vođena dalje perifernom gestom; nakon čega slijedi kontrakcija, klonuće, ali samo nakratko, jer živi, unutarnji impuls stalno traži nove putove kroz tijelo. Prelijeva se, poput tekućine unutar opne, poprimajući poznate oblike, u stalnoj obnovi.
  
  Maša kao koreografkinja voli priču, sadržaj koji usmjerava odnose, i u tom moru sjećanja isplivaju konkretni odnosi između sestara: predbacivanje, sukob, manipulacija, suparništvo, saučesništvo, ali sve to na zaigran način sirena, koji zapravo podcrtava zajedništvo i zajedničku pripadnost njihovom svijetu; Mašinom svijetu plesa.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. studenoga 2012.
  
  The Memory of Water
  koreografija Maša Kolar
  premijera 8. studenoga 2012. u ZPC-u
  izvode: Ksenija Krutova, Ana Rocha Nené, Maša Kolar
  kostimografija Petra Dančević, scenografija Marta Crnobrnja, oblikovanje svjetla Nuno Salsinha, zvuk Tomica Kraljić, fotografija Ksenija Španec & Vladimir Končar, dizajn Vladimir Končar (Revolucija)
  predstava je realizirana uz potporu Hrvatskog instituta za pokret i ples kroz platformu Zagrebačkog plesnog centra

Piše:

Maja
Đurinović