Plesna scena.hr

Suočavanje s kolektivnim tabuom

Silent Killer, kor. Maja Drobac

• 
  
  Američka kritičarka Arlene Croce doživjela je veliku osudu javnosti kada je 1994. u članku Discussing the Undiscussable napisala ne-kritiku o predstavi Still/Here američkog koreografa Bill T. Jonesa. Njezino objašnjenje bilo je da se Jones, koji je crnac, gay i HIV pozitivan, koristeći se videom sa svjedočanstvima ljudi koji boluju od AIDS-a time svrstao u victim art i time pozicionirao onkraj kritike. Od tada je AIDS bio predmetom mnogih umjetnika, čak i središnjom temom jednog razdoblja, naročito na suvremenoplesnoj sceni, a bolest i društvena stigma izazvana fizičkim propadanjem i zaraznošću izborili su se za prostor unutar suvremenih umjetničkih medija, bilo filma, književnosti, kazališta. Na našoj plesnoj sceni pak, ta tema je zapravo neoslovljena.
  
  Maja Drobac plesačica koja djeluje na relaciji Hrvatska – Indija, hrabro dovodi tu temu u naš plesni prostor i to kroz problem HIV-pozitivne djece. Istraživanje za ovaj rad odvio se u udruzi MILANA koja pomaže djeci koja žive s HIV-om i AIDS-om i njihovim obiteljima, a u svom info materijalu ističu kako „Rasprostranjeno siromaštvo, ekonomska nesigurnost i ovisnost gomilaju probleme tjerajući žene i djecu da postanu žrtve.“ U predstavi, slično kao i Bill T. Jones Maja Drobac koristi i kratki film (autor filma u kome su korištene fotografije Sirkhanta Kolarija je Vibor Juhas) snimljen sa štićenicima MILANA, koji nam kroz intimne ispovijedi daju uvid u ishodište i problematiku predstave.
  
  Autorica temi pristupa nenametljivo, usmjeravajući se na osjećaj djeteta i mlade osobe zatočene u zaraženom tijelu, kojoj je uskraćeno pravo na dostojanstven i ispunjen život, i naročito, pravo na izbor. Tu dramatičnu situaciju postavlja u dvije scenske slike, prva N je za Noć, i za Ništa i Nikad slika je iz zapadnog, urbanog svijeta, gdje je protagonistica maloljetna prostitutka zaražena HIV-om koju pratimo u noćnom izlasku i emocionalnom slomu. Na sceni se Maji Drobac pridružuju glazbenici Saša Čabaravadić i Vibor Juhas kao partneri u glazbenoj, ali i fizičkoj igri. Druga scena Moje ime je Nisha smještena je u zatvorenu sobu gdje ulazimo u unutarnji svijet indijske djevojke u dvostrukom zatočeništvu tijela i prostora, u koju je integriran video Vibora Juhasa.
  
  I jednu i drugu scensku sliku autorica gradi oko nekoliko istih motiva, a to su scenografski elementi okvira (kao što su simbol ogledala ili prozora) i krletke, stotine bijelih i crvenih origami ždralova, nekoliko puta ponovljeni citat Neila Gaimana kao i poezija autorice. Iz tih elemenata, kroz plesnu, mimsku, glazbenu i tekstualnu izvedbu autorica meko i poetično gradi simbolički narativ, povezujući iskustvo zapada i Indije kroz kolektivni tabu HIV-pozitivnog djeteta. Zajedno s već spomenutim kratkim filmom, ovakav diskretni scenski pristup dobra je forma za približavanje te tešku teme mlađoj publici.
  
  Autorski, Maja Drobac najsnažnija je u čistim plesačkim dijelovima i to u onima u kojima spaja klasičnu bharata natyam formu i vlastitu suvremenu poetiku. Njezina čista i oštra preciznost, muzikalnost, suptilna izražajnost kroz krhku gotovo asketsku pojava tu dobiva na punoj afirmaciji. Naročito dolazi od izražaja plesačko umijeće da malom promjenom dinamike upiše u izvedbu veliki emocionalni i asocijativni spektar.
  
  U dijelovima gdje ulazi u tekst odnosno kazališni izričaj, ne uspijeva dostići izravnosti i snagu plesnih dijelova. Variranje istih tekstualnih i vizualnih simboličkih motiva kao i polagani tempo ukazuju na univerzalnost tragedije, no u čisto kazališnom smislu pomalo rasplinjuju izvedbu i odaju dojam cirkuliranja oko teme i unošenja preširokog referentnog polja.
  
  Maja Drobac u predstavi-projektu Silent Killer ponovno je pokazala svoj osebujni stil, jedinstven društveni angažman i široki umjetnički potencijal. Kako bi ta širina u jednosatnoj kazališno-plesno-poetsko-filmskoj cjelini održala visku razinu, autorici je bilo potrebno ili još više autorske siline ili, banalno rečeno, produkcijske podrške. U ovoj konstelaciji Silent Killer nameće potrebu autorskog žrtvovanja određenih segmenata predstave u korist onih drugih.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 10. studenoga 2012.
  
  koreografija i izvedba: Maja Drobac
  fotografija Srikanth Kolari, oblikovanje svjetla Marko Bolković, fblikovanje promo materijala Vjeran Juhas, video Vibor Juhas
  1. dio
  N is for Night, and for Nothing, and Never (N je za Noć, i za Ništa, i Nikad)
  glazba i izvedba: Saša Čabaravdić i Vibor Juhas (TutanKhamon Space Machine), asistentica koreografkinje Andrea Gotovina
  2. dio
  My name is Nisha (Moje ime je Nisha)
  glazba Marko Grbac Knapić, jathi Suma Krishnamurti, asistentica koreografkinje Chitra Arvind
  

Piše:

Iva Nerina
Sibila