Opijeni plesom

Đubrad prokleta!, Zagrebački plesni centar, kor. Natalija Manojlović

  • Đubrad prokleta!, Zagrebački plesni centar, kor. Natalija Manojlović

    Nakon dugogodišnjeg autorskog djelovanja u Teatru &TD, Natalija Manojlović novu predstavu Đubrad prokleta! realizira u koprodukciji s HIPP-om, odnosno Zagrebačkim plesnim centrom (ZPC), i to na inicijativu plesačica koje će u njoj izvoditi. Njih je šest i one su fokus predstave: Sara Barbieri, Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Nina Sakić, Karolina Šuša i Martina Tomić. U već prilično prepoznatljivoj vlastitoj poetici, sažimajući dramsko i plesno, Manojlovićeva gradi jake ženske scenske karaktere, taložeći na njihovu stvarnu osobnost imaginarni lik Slavice Zepec i sjećanja na starije generacije.

    Ta je đubrad prokleta grupni portret plesačica koje u sebi nose strast za plesom, s kojom se baš i ne mogu usrećiti na brdovitom Balkanu. Ipak one energično ustraju, ne štedeći ni sebe ni publiku, nazdravljaju tom pokušaju, uzimaju to nasljeđe kao kreativni impuls i prkose činjenici da neće biti dobro prihvaćene i da ih se vjerojatno neće pamtiti i slaviti.

    Đubrad prokleta!, Zagrebački plesni centar, kor. Natalija ManojlovićPublika već pri tom famoznom ulasku na scenu ZPC-a, koju mora prekoračiti da bi došla do svog sjedišta, susreće izvođačice koje posjednute iza stola uza stražnji zid scene izvode ritmičnu koreografiju rukama. Automatizam kojim to čine priziva autoričine tjelesne strojeve iz predstave Korozija d.o.o. Ta se fino ugođena mašinerija počinje raspadati sve agresivnijim verbalnim upadicama svake od izvođačica koja eskalira naglim i vulgarnim ulaskom u scenski prostor. Cijeli prvi dio predstave obilježen je grubim, frustriranim tonom uz raspravu o tome kako i zašto javnosti predstaviti to što rade, nezadovljstvom odluka koreografkinje, vlastitim položajem unutar predstave, međusobnim podbadanjima. Na tjelesnom planu ova jezična eskapada podcrtana je energičnim skokovima, padovima, prevrtanjem po tlu i bučnim povicima te dramatičnim odlaskom jedne od izvođačica sa scene.

    A tko je Slavica Zepec? Odgovor na to pitanje otkrivamo u maniri Igre detekcije iz Kviskoteke, kada se izvođačice linearno poredane tik ispred publike međusobno predstavljaju kao paradigma hrvatske plesačice, Slavenska borbena duša koja se bavi tamo nekim suvremenim plesom u mračnoj dvorani ZePeCea, svemu usprkos. Ispred njih su uredno složeni tabletići s čašicama rakije koje izvođačice cijelo vrijeme natjecateljski ispijaju, dodajući predstavi i olfaktornu dimenziju mirisnih alkoholnih para koje ispunjavaju prostor.

    Uvjetno rečeno drugi dio predstave, izvođačice opijene i iscrpljene tour de force-om, smiruju se u introspekciji i sjećanju na djedove i bake kojima se dive. Ta se sjećanja iz verbalnog nastavljaju i u tjelesnom kodu. Tabletići se transformiraju u odjevne dodatke diskretno prizivajući narodnu nošnju, a koreografija u kolo iz narodnih plesova. Kraj predstave obilježava obrat: stolovi se ritualno okreću naopako i pretvaraju u nadgrobne ploče, izvođačice skidaju odijela, koja uredno slažu uz vojničke čizme, i igra detekcije završava. Ovaj put predstavljaju se svojim pravim imenom i zanimanjima koja obavljaju kada ne pokušavaju biti Slavica ZePeC(e).

    Đubrad prokleta!, Zagrebački plesni centar, kor. Natalija ManojlovićIzvođački, kao grupa, sve su plesačice odlične, snažne, uvjerljive i bez suzdržavanja, ali predstava je najbolje sjela temperamentnoj Nini Sakić, te Sari Barbieri, najboljoj u sceni u kojoj se svjesno razigrava na kartu vlastite senzualnosti. Karolina Šuša još uvijek nije nadmašila svoju izvedbu u M Butterfly, premda ovdje impresionira pjevačkom sigurnošću. Petra Chelfi i Martina Tomić su iznimno kvalitetne plesačice, ali u grupnim predstavama uvijek nekako ostaju u sjeni, a ovaj put to se desilo i fokusiranoj i glumački talentiranoj Ivani Pavlović, koja je gotovo stalna suradnica Natalije Manojlović.

    Na kraju, Đubrad prokleta! nije predstava koja intrigira, želi biti drugačija i donositi neke pomake, ali Natalija Manojlović nikada nije niti imala takve ambicije, već je uvijek, kao i u ovoj predstavi, prokleto jednostavna i jasna.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 9. prosinca 2012.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji