Iskoristiti alat i zanat

Intervju: Alen Čelić, mimičar/glumac, kazališni pedagog i kantautor

  • Alen Čelić

    Iks festival, „novi festival za novu scenu“ još je jedan glasni, promišljeni poziv ili bolje rečeno – zaziv gospodi dragoj od strane mladih splitskih umjetnika predvođenih Nelom Sisarić, koji na neki način čine alternativnu scenu grada, ili barem, usprkos svemu, nastoje na njezinom uspostavljanju. Uselivši se tijekom festivala u grandiozan ali hladan, prazan i ukratko nezavršen i neiskorišten prostor Doma mladih (službeno Multimedijalni kulturni centar, MKC), ponovno su uputili na iznimne postojeće kazališne potencijale koji su još uvijek mrtvi kapitali. A riječ je o problemu starom trideset godina!? 

    Unutar festivalskog programa nastupio je i Alen Čelić, mimičar i glumac s diplomom Folkwang Hochschule u Essenu odigravši svoju diplomsku predstavu Hotel Memorial, koju je u Splitu odigrao već jednom – na istom mjestu prije pet godina. Naime, Čelić se po dolasku u Split, naravno želio i nastojao predstaviti hrvatskoj kazališnoj sceni; Hotel Memorial je izveo 2007. nakon čega je Jasen Boko u Slobodnoj Dalmaciji primijetio „osvježenje u scenskom životu grada“ koje je nastupilo dolaskom umjetnika „drukčijeg scenskog obrazovanja“. No, to „drugačije“ su neki objasnili kao ono-što-neće-imati-publike. Pa je valjda bolje i ne pokušavati igrati. 

    s probe za predstavu Zlatne rukavice(To me podsjetilo na sjajne dečke – mimičare i pantomimičare – moje generacije, koji su se, valjda iz istih razloga na kraju izgubili sa zagrebačkih scena: Srđan Sorić radi u Londonu, Aleksandar Acev u Berlinu; tek je Slaven Juriša ostao u lijepoj našoj, znam da je igrao u nekim predstavama ZKM-a, i bio Bembo, i ne znam dalje.)

    Pa smo tako umjesto za rijetko vrsnog izvođača – prvo čuli za Alena Čelića: pedagoga koji odlično radi scenski pokret na Glumačkoj akademiji u Splitu, i uspješno surađuje na dramskim predstavama kao suradnik za scenski pokret. U međuvremenu Čelić se vraća i u rodni Osijek gdje je suradnik na Umjetničkoj akademiji i u HNK. I sam se, u šali čudi, kako je to najednom samo tako, postao „učo“!?

    Ali vraćamo se Čeliću kao mimičaru i glumcu, kazališnom umjetniku. I ipak krećemo od Osijeka?

    Da, rođen sam u Osijeku, ali sam kao dijete gastarbajtera živio s roditeljima u Njemačkoj. U Osijek sam se vratio prije upisa u srednju školu. Bila je to ekonomska škola, smjer za inokorespodenta, koji sam upisao radi jezika. Engleski i njemački su moji jezici. Ali kad sam se kasnije htio upisati u Njemačkoj na fakultet mogao sam samo na ekonomiju. Katastrofa! Pokušavao sam ja to ali nije uspijevalo… I onda sam se ipak uspio prebaciti na anglistiku i pedagogiju. To je bilo u Bonnu, gdje su studirali i Nietzsche i Pirandello… I tu sam se počeo baviti kazalištem, prvo u jednoj njemačkoj grupi, pa smo onda na anglistici imali University Shakespeare Company… i onda sam upao u jednu mimsku grupu; zvala se Odoroka Mime Theater, a vodio ju je mađarski glumac Geza Melczer-Lukacs koji je okupljao mimičare, plesače i žonglere; to je bilo poluprofesionalno, ali su predstave bile vrlo poetične. Surađivali smo i na nekim operama u Oper Bonn: Jenufa, Ljubimov, Rosenkavalier, Goetz Friedrich i Il Guarany, redatelj je bio Werner Herzog – i to bilo vrlo ugodno iskustvo. U prvim izvedbama nastupao je Placido Domingo…

    I to me potaklo da 1996. odem na prijemni iz pantomime na Folkwang Hochschule u Essenu. To je taj jedini odsjek u Njemačkoj koji se cijeni kao vrlo ozbiljan, pri Akademiji je i traje četiri godine. Sad se taj odsjek zove Physical Theatre, ali je program manje-više isti. Jer i tada je pojam pantomima bio malo preuzak za tu vrstu izobrazbe. Program uključuje vrlo širok spektar rada.

    IndexKoliko studenata primaju na pantomimu, odnosno sada fizički teatar?

    Najviše troje. Jedno, ili kad sam ja bio primljen bilo nas je dvoje. A dogodi se da nikog ne prime ako nisu zadovoljni kandidatima.

    Je li ta pantomima, ili hrvatskim jezikom 19. stoljeća nijemoigra bliže onom što mi zovemo mima? Kako biste to definirali?

    Da, u Hrvatskoj i ja svoj rad zovem mima. Pantomima je također sve-tjelesna, izraz tjelesne transformacije i izražavanja tijelom, i u svoje vrijeme je bila suprotnost govornom teatru. No, danas je to stvar imagea. Kad se spomene pantomima onda se uglavnom pomisli na crno bijelu pantomimu iz šezdesetih godina, onu čije je oličenje Marcel Marceau koji je smatrao pantomimu strogom, zasebno disciplinom… Naravno to se onda u osandesetima otvaralo prema plesnom teatru i glumi, i glumci su postali vještiji, i plesači su tražili više dramskog, pa je zanimljivo to sve što se dogodilo među disciplinama. I to je ono što i mene zapravo zanima: ne-čiste forme.

    Ali uvijek je taj problem: Što studiraš? Pantomimu? A to je ono s bijelim rukavicama… – što je vrlo limitirano gledište. Pa bi onda radije rekli: mima – to je nešto otvorenije, šire, bliže fizičkom, i plesnom teatru.

    Spomenuli ste da je vaš odsjek u Essenu preimenovan iz pantomime u fizički teatar. Vjerojatno je mima onaj prostor između? No, u tom kontekstu različitih i bliskih oblika tjelesno scenskih izraza, često se spominje i škola Jacquesa Lecoqa.

    Da, moj profesor u Essenu Peter Siefert je bio prvi njemački stipendist kod Lecoqa. Bio je fanatik commedie dell'arte i puno smo radili na neutralnoj maski. Imao sam priliku raditi desetak dana s majstorskim učenikom Etiennea Decrouxa. Iako i Lecoq posredno ima korijene od Decrouxa, on je komunikativniji, temelji se na komičnom i grotesknom, a sam je Decroux bio posvećeniji istraživanju i eksperimentu. To ga je zanimalo više nego izvođenje, tražio je elementarnu čistoću tjelesnog pokreta. Iz tog istraživanja nastala je vrlo stroga tjelesna abeceda artikulacije pokreta temeljena na jakom muškom tijelu. Bio je, nešto a la Grotowski… Tema naše radionice bile su energije: mineralna, vegetativna, animalna i mentalna koje se primjenjive za različite tipove izvođača, i to je bilo jako inspirativno i korisno iskustvo.

    Za razliku od pantomimičara vi kao glumac mimičar često koristite i govor?

    Pa zgodan je detalj koji nam je pričao profesor Siefert da su ga u Essenu vratili s prijemnog na pantomimi jer je imao govornu manu! Dakle morao ju je riješiti da bi se mogao upisati na pantomimu. Hoću reći da smo redovito radili i na govoru. A meni je posebno bilo zanimljivo koristiti govor kao nestandarni narativni alat. Da možeš, u biti, fizički, scenski izvoditi jednu priču, a govorom tražiti neku drugu razinu naracije.

    Uopće, bilo je zanimljivo istraživati i odlično je što smo imali mogućnosti na 3. i 4. godini sami tražiti i postavljati teme. Profesori samo usmjeravaju. Ništa nije bilo normirano u smislu kako moraš izgledati i raditi kad završiš Akademiju. Moraš se razviti na osoban način. Neko će biti bliži glumačkom izričaju, neko klaunskom, više žongliranja i akrobatike… neko teatru maski, neko plesačkom…ovisi o umjetničkom habitusu. Profesori te guraju, tjeraju i drilaju da radiš na sebi, da otkriješ gdje ti je habitus jači. To je velika privilegija. Oni te poznaju, znaju kad blefiraš pa te neće pustiti ili ti je stvarno loš dan pa će te pustiti. I tu su Nijemci jako strogi. I zahvalan sam što sam prošao neke germanske metode.

    Hotela Memorial, autor Alen ČelićBili ste  i klaun?

    Za razne prigode ili u sklopu mimskih večeri na akademiji igrali bi etidni mimski i klaunski program. Također u sklopu afričke mini-turneje u Namibiji i Južnoafričkoj Republici. Inače, to je jako teško i radikalno. Imali smo zajedničke radionice s glumcima, i njima je bilo jako teško igrati bez teksta. Klaun se mora izložiti, doživjeti neku vrst fijaska, ono, gutaš jaku egzistencijalnu knedlu. I oni se mlate za stvarno. To je rigorozno, jaka je hijerarhija među njima. A osnovna teza je da svako ima u sebi nekog svog klauna koji negdje čuči. I sad ti moraš iščačkati gdje ti on čuči. I onda neko koga znaš najednom postane sasvim drugi! Našao je svog klauna! Da, a tek na kraju slijedi zalijevanje šlagom, bacanje torte i slično. Nije to jednostavno. Treba i za to imati sistem! Najgore je kad tako nešto izvedeš i promašiš poantu. Potoneš!

    Essenska akademija je vjerojatno najpoznatija po plesnom odsjeku i Pini Bausch?

    Da, i dan danas na plesnom odsjeku predaju njezini plesači; stara garda njezinih izvođača glavni su profesori. I Akademija je općenito internacionalna i otvorena pa onda imaš prilike i tijekom studija i kasnije surađivati s ljudima iz cijelog svijeta, miješati iskustva, i tu su se dešavale te mišung forme, što je odlično. Surađivali smo svi. Na primjer, za ispit iz režije napravio sam mimsku jednočinku u kojoj su nastupile i kolegice s plesnog odsjeka. A i kasnije, kad sam već završio radio sam s plesačima, nešto više kao plesni teatar. Koreograf je bio Samir Akika, koji je studirao kad i ja, a poslije je bio gost plesač kod Pine Bausch. Bio sam jedini neplesač u toj grupi. Bilo je odlično, uistinu zanimljiva platforma istraživanja. Jednom nam je na probu došla Pina, i sa svakim malo popričala. Ona te skenira pogledom; sve prođe, svakome se obrati, osjeti ga, da baš skenira, i s njom osjetiš taj duh osobe koja stvarno zrači posebnim zrakama. Gledao sam mnogo njezinih predstava, i prije, u Edinburgu, još 1995… i mislio: što je to? I onda sam se našao na toj Akademiji…I s užitkom sam se nagledao njezinih predstava, ta estetika i poetičnost puno su utjecale na mene…

    Hotel Memorial vaš je diplomski rad, ali bi neki dijelovi mogle biti zasebne male cjeline, mimske minijature?

    Tijekom studija su nastale etide Toreador i Jaje. Bili su to rezultati malih pedagoških pljuski“. Došao sam na Akademiju s 25 godina, bavio se već kazalištem i imao ideju kako ja to želim raditi. I zvali su me desetak puta i rešetali. „On zna ili misli da zna!?“, ali treba se vratiti na nulu. Treba pristati ponovno učiti s 25! I onda su vidjeli moj malo divlji gard pa su mi zadali da napravim priču na temu: Njegovatelj životinja. Moram biti neki čuvar, da se vidi nježnost, posvećenost. To je bilo polazište od kojeg sam se odmaknuo, što se toleriralo, pa je postalo dosta drugačije. To je ona soba s jajetom. U toj sceni kokoš mutira i nadrasta scenu ... – Iva Nerina Sibila mi je kasnije rekla kako sam sve gledatelje ubacio u kokoš.
    Hotela Memorial, autor Alen Čelić
    A poslije druge godine, na klasi smo bili kolegica iz Švedske i ja. I kako smo bili nešto u krizi na kraju druge godine, zaprijetili su nam da ako ispit ne bude dobar – upitan nam je status. I onda sam se te zime prije ispita primio posla i došao od daske za peglanje do bika. I onda do toreadora, tj. inspiraciju sam tražio čitajući Hemmingwaya, kojega su jako zanimale toreadorske borbe i boks. Za diplomski sam to malo mijenjao, u kontekstu cjeline. Imali smo slobodu sami odabrati temu, a na početku 4. godine slaže se koncept uz mentorski rad glavnog profesora. i onda se zadnji semestar samo izrađuje cjelovita predstava koja se mora izvesti pred publikom. Ostao sam sam na klasi nakon 2. godine, ali mi je i bila želja raditi autorski solo: radikalno bez ičega na sceni, gdje ću pokazati što više tog zanatskog. Intrigiralo me kako od kratkih priča napraviti konglomerat, omnibus, priče koje se na neki mističan način povezuju. Uvijek me zanimao filmski nadrealizam. Buñuel mi je zakon. Pa onda Altman i njegovi Kratki rezovi. Kako se na kraju povežu odvojene priče pa se dobije konglomerat. To me je zaintrigiralo, ma i na filmu je to teško postići, a ja sam mislio nekako iskoristiti alat i zanat, tražiti te narativne forme, tijelom u prostoru jedno, pa govor na nekom drugom nivou, pa kad se sve spoji, nastaje neka treća priča. Stvarno sam tražio. Nabacao sam puno ideja da su se profesori za glavu hvatali. Činilo im se nemoguće. Ali strpljivo smo slagali i čistili, i našli formu unutar koje je tih par ideja funkconiralo. Ima fikcije i mistike… Hotel Memorial je neka vrst utočišta za likove kojima nešto nedostaje. Oni su u potrazi za podsvjesnim željama, taj hotel ih nekako namami, ponudi im mogućnost da dožive skrivene želje, ali im možda to i previše naplati…

    I diplomirali ste?

    Da. Bilo je odlično. Imao sam i tada mali band, i moji kolege su mislili, ma da, studira pantomimu, ali kad su vidjeli predstavu bili su uzbuđeni: pa to nije ono što smo mislili! Pa to je rock and roll teatar! To mi je bilo jako drago jer to je ta energija i na neki način forma. Kao kantautori. Za razliku od glumaca od nas se stalno tražilo da budemo svoji autori. Nije lako imati svu tu slobodu, ali kad je naučiš koristiti – dobar osjećaj…

    Hotel Memorial je „rock and roll teatar“ a Zlatne rukavice kojeste napravili sa studentima osječke Akademije nazivate „boks teatar“ ili „sportski teatar“. Stalno tražite nove kazališne forme. Zašto?

    Kad je umro Mate Parlov htio sam napraviti predstavu posvetu. Nastala je univerzalna priča o požrtvovnosti, vrlini, uspjehu, padu i comebacku. U osječkim glumcima, bivšim studentima, sam našao idealne suigrače. To su Ivan Ćaćić, Peđa Gvozdić i Giulio Settimo. Stilizacije su bile interdisciplinarne – glumačke, mimske, borilačke, lutkarske i glazbene. Mali total teatar!

    Englesku verziju igrali smo na Edinburgh Fringe Festivalu'12, gdje sam potom nastupao i sa svojim splitsko/ljubljanskim bendom New Gondoliers.

    Sedam godina živite u Splitu, očito ste prihvaćeni i cijenjeni ali kao da nema prostora za vaš samostalni umjetnički rad?

    U Splitu je nekako vrlo klasično: glumci se bave glumom, plesači su plesači u baletu i koji put naprave nešto suvremeno, i onda se vraćaju na štangu, a nešto između baš i ne postoji. Ma problem je i drugdje, ne samo kod nas, gdje je scena za mimski teatar?

    Probao sam ovdje igrati. Dao sam snimku svoje predstave ravnatelju drame, ali nije bilo odgovora. U Kazalištu mladih rekli su da je to super ali da nema publike za takve stvari… Pa sam odigrao dva put u Domu mladih. Najbolje kad me djeca koja su me tamo vidjela, a poslije studiraju glumu, pitaju: „Da li igra još ona predstava?“ Da, da, odgovaram im, „Izvodi se. Svakih pet godina…“

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 21. prosinca 201.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji