Plesna scena.hr

Premalen broj prijava

Post festum: Nagrade hrvatskog glumišta 2012.

• 
  
  Prvi je i, čini mi se, najvažniji zaključak koji se nameće nakon dodjele Nagrada hrvatskog glumišta za suvremeni ples 2012. premali broj prijavljenih predstava, njih samo trinaest od svih produkcija hrvatske plesne scene u posljednje dvije godine. Postavlja se pitanje zašto, a u daljnjem tekstu su uz obrazloženje nagrada, neka razmišljanja na tu temu.
  
  Za razliku od nekih drugih strukovnih godišnjih revija, izložbi i sličnog, prijava na ovo natjecanje je besplatna. Dakle financije ne mogu biti uzrok. Ukoliko scena nije bila dovoljno informirana o datumu i načinu prijave, oni koji su zaduženi za to trebaju se pobrinuti da svi akteri na plesnoj sceni budu na vrijeme i na pravi način informirani. Ukoliko plesni umjetnici nisu zadovoljni nekim aspektom Nagrada, trebali bi se samostalno ili kroz strukovne udruge čiji su članovi javno očitovati i na taj način pokušati utjecati na promjene. A najveća je dužnost ona organizatora natjecanja, uvažavati povratne informacije koje dobiva od scene, zbog koje i postoji. Očigledno je negdje zapelo.
  
  Što god mislili o njima, nacionalne su nagrade važne, jer time scena dobiva na toliko potrebnoj javnoj vidljivosti, a i njima se ističe izvrsnost kojoj svi trebamo težiti. Samo što se većim brojem prijavljenih predstava, pa i većim brojem članova žirija, osigurava reprezentativnost i objektivnost nacionalnih nagrada, a time i njihov smisao. Također se kao zaključak nameće neopravdanost bijenalnog dodjeljivanja nagrade za suvremeni ples, kada je produkcija, unatoč svim izazovima, dovoljno brojna da se nagrada dodijeli svake godine.
  
  Također se, čini mi se, ne vodi dovoljno računa o specifičnosti suvremene izvedbene umjetnosti i njezinoj raznolikosti. Ona se rapidno mijenja, razvija, teži hibridnosti i stalnim novim promišljanjima formi. Nezavisna scena u Hrvatskoj u tome je daleko jača od institucionalne, pa je kao njezin reprezentativni dio, suvremena plesna scena posebice raznolika i kao takvu trebalo bi je i ocjenjivati. Nazovimo ga took, mainstream suvremeni ples, kakvog primjerice radi Liberdance ili Zagrebački plesni ansambl, ima svoju poetiku, pristup i ambicije, koji se trebaju njegovati i vrednovati odvojeno od hibridnih i eksperimentalnih formi koje donose novo i drugačije promišljanje izvedbenih umjetnosti. Spomenimo kao primjer produkcije BADco.-a, Room100, najrecentnije radovi Matije Ferlina, Kik Melonea itd. Njihovi radovi ples koriste kao samo jedan od alata izražavanja, a nisu ni dramski teatar. Zasebna kategorija za potonje, otvorila bi mogućnost velikom broju kazalištnih projekata ravnopravnu šansu za nagradu.
  
  Što se tiče ove godine nagrađenih predstava, najveći broj nagrada osvojio je Interface (više o predstavi pročitajte ovdje) Zagrebačkog plesnog ansambla, i to u kategorijama najbolje plesne predstave u cjelini, najbolje koreografije (Snježana Abramović Milković) i najbolje muške plesne uloge (Ognjen Vučinić). Od svih trinaest prijavljenih predstava, žiri je odlukom dva naspram jedan odlučio kako se u predstavi Interface na najcjelovitiji i najdosljedniji način promišljaju svi elementi plesne izvedbe, uz visoku razinu uigranosti cijelog ansambla. Ako kao kriterije uzimamo (1) jasnoću, (2) slojevitost / dubinu / intenzitet, (3) relevantnost u lokalnom kontekstu i (4) originalnost / inovativnost, ta predstava dobiva najviše ocjene u prve tri kategorije, dok jedino u posljednjoj ne donosi značajniji pomak. Predstava ukazuje na svu snagu i višestruki potencijal Zagrebačkog plesnog ansambla.
  
  Koreografija Snježane Abramović Milković jednoglasno je pobijedila zbog vještine koju je koreografkinja iskazala u do u detalje promišljenom, jasnom i dosljednom provođenju ideje na kompleksnom sustavu cijelog ansambla, dok je Ognjen Vučinić odlukom dva prema jedan, po treći put dokazao svoj izvođački talent, vještinu, preciznost, fokus, ekspresivnost… a činjenica da je Nagradu dobio treći put zaredom dodatno potvrđuje problem da na hrvatskoj sceni jednostavno nedostaje kvalitetnih muških izvođača i da na tome hitno treba poraditi.
  
  Jednoglasnom odlukom žirija Petra Hrašćanec odnijela je nagradu za najbolju žensku plesnu izvedbu u predstavi Love will tear us apart koju je i koreografirala zajedno sa Sašom Božićem. Riječ je o izvođačici koja neopterećena plesnom tehnikom, koju očito odlično savladava, suvereno nosi predstavu u kojoj je potrebno nekoliko puta, ponekad i drastično, mijenjati fokus i faktore pokreta.
  
  Članice žirija za suvremeni ples bile su Normela Krešić-Vrkljan (predsjednica), Adrijana Barbarić Pevek i autorica ovog teksta. Na kraju, i kad smo već kod vrsnih izvođača, valja spomenuti da je još prošli žiri prije dvije godine istaknuo pitanje – zašto ples, za razliku od drugih kategorija, nema nagradu za glavnu i sporednu ulogu te za mladog izvođača? Trenutno, to možda ni nema smisla, barem dok se ne počne prijavljivati veći broj predstava.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 28. prosinca 2012.

Piše:

Jelena
Mihelčić