Nezavisno autorsko kazalište
Post festum: Iks festival, Split, 21. – 30. studenoga 2012.
-
Od 21. do 30.studenoga 2012. u Splitu je prvi put održan Iks festival. Naslonjen na višegodišnje iskustvo Xontakta koji je Splitu nudio radionce suvremenog plesa i fizičkog teatara, projekcije plesnih filmova i predstavljanja lokalne nezavisne izvedbene scene, Split je Iksom dobio novi festival. Iza skraćenice Iks krije se Inovativna kazališna scena, termin koji, sudeći po ovom prvom izdanju predstavlja, nezavisno autorsko kazalište i to ono okrenuto suvremenom plesu i tjelesnom kazalištu. Razvoj Iksa umjetnička voditeljica Nela Sisarić vidi u smjeru fuzije s mediteranskom izvedbenom scenom, kao i u širenju programskog fokusa na predstave kojima ishodište nije isključivo tjelo.
Iks festival, kao i dosad Xontakt, smješten je u ogromno, nezavršeno, hladno i tehnički jedva opremljeno zdanje Doma mladih, prostor koji trenutno udomljuje splitsku nezavisnu scenu. To je prostor ogromnog potencijala koji je tek je djelomično iskorišten, a tehnička neopremljenost veliki je limit koji onemogućava selektiranje tehnički imalo zahtjevnijih predstava. Tako je autorsko kuriranje festivala svedeno na, ne samo financijski minimalno zahtjevne projekte, nego i na one tehnički najjednostvnije. Koliki je to gubitak za splitsku publiku, nije potrebno naglašavati.
Unatoč tome, ovogodišnja selekcija uspjela je donjeti Splitu raznoliku, kvalitetnu, isključivo hrvatsku ali decentraliziranu selekciju. Tako su od sedam predstava samo dvije bile zagrebačke produkcije, i to Divna, divna, divna katastrofa Instituta za katastrofu i kaos (osvrt možete pročitati ovdje) i Zastoji Sandre Banić Naumovski, Ane Kreitmeyer i Zrinke Užbinec.
Početni set-up Zastoja u kojem izvođačice uniformirane u sivo s upečtaljivim crvenim ružem na usanama stoje iza publike, dok je publika suočena sa samom sobom projekcijom na velikom platnu tik do prvog reda, upućuje na ispoliranu i hladnu konceptualu koja se bavi odnosom medijatiziranog i stvarnog pogleda.No kako se koreografija fizički odvija preko tijela publike, izvođačice mekim i brižnim dodirima postaju materijalne u iskustvu gledatelja, a tihim osobnim razgovorom kojim se usklađuju otvaraju nove suigre unutar koreografskog tijeka. Tako se Zastoji bave rupturama u odnosu izvođači- publika i upravo je u tim nečekivanim dodirima i tihim replikama veliki daljnji potencijal ovog rada, koji se može ostvariti samo igranjem pred svaki puta novom publikom.
Roberta, Roberta solo je jedne od najzanimljivijih autorica pulske scene Roberte Milevoj, nastao u suradnji s vizualnim umjetnikom Matijom Debeljuhom. Uz pomoć video projekcija i nešto rekvizita kojima mijenjaju mjesto/vrijeme radnje autori grade autobiografski prepoznatljiv slijed slika sve do krajnjeg manifestnog izdržaja na glavi, kojim se svijet i identitet Roberte, Roberte doslovno okreću – naopačke. Krhka, začudna, s dozom gorkog samo-humora Roberta Milevoj vodi publiu na razinu intimnog unutarnjeg stanja kao onog neizrecivog. Ovaj rad je nastao 2011., a nagrađen je Produkcijskom nagradom na 28. tjednu suvremenog plesa.
Umjetnost kao dijagnoza ili dijagnoza umjetnosti, work in progress Žaka Valente kraći je solo osmišljen posebno za ovu prigodu na temelju dueta Dijagnoza umjetnost koju autor izvodi u duetu s Jorgeom Correom Bethencourtom. Projekt je nadahurt knjigom neuropsihijatra i medicinskog stručnjaka Dražena Neimarovića Umjetnici tamnog sjaja u kojoj je iz pozicije psihijatrijske struke analizirano stotinjak domaćih i svjetskih umjetnika koji su tijekom života hospitalizirani u psihijatrijskim ustanovama, u kojima su neki i skončali. U ovom Work in process Valenta predstavlja radne segmente u formi gotovih scena, improviziranih promišljanja i video isječaka vezanih za proces rada na predstavi. Šteta što splitska publika nije imala priliku vidjeti gotovu Dijagnozu, nego tek svojevrsni posebni autorski dodatak koji ne daje cejlovitu sliku, a zagrebačku premijeru ovog dueta očekujemo u siječnju.
Iz centralizirane zagrebačke perspektive, bilo je iznimno zanimljivo vidjeti dvije splitske predstave koje rijetko izlaze iz lokalnog kruga. Prva na programu bila je premijera predstave Samo pokretanje Teatra od soli, ujedno i prvi izlazak na scenu većine izvođača koji sudjeluju u tom projektu. Teatar od soli improvizacijski je kolektiv koji okupljaju Nataša Pavlov, vizualna umjetnica s podužim stažom u plesu i Ana Delbello teatrologinja i dramska pedagoginja s iskustvom rada s osobama s poremećajima u ponašanju. Samopokretanje je improvizatorski rad, sa snažnom vizualnom i zvučnom komponentom, tako se na sceni osim pokreta, odvija live slikanje, koriste se maske, rekviziti i tekst, a prostorna organizaciji stremi k in-situ izvedbi. U scenskom izričaju vidljvo je usmjerenje k organskom, mekom kreatnju, kao i ovdje i sada improvizatorskom senzibilitetu. Teatar od soli zanimljva je grupa, koja će sigurno u slijedećih nekoliko projekata iskristalizirati vlastitu poetiku i strukturu.
Hotel Memorial, druga splitska predstava, solo je Alena Čelića koji već duže vrijeme djeluje kao izvođač, pedagog, i suradnik za scenski pokret (razgovor s u mjetnikom pročitajte ovdje), no rijetko ga se može vidjeti u vlastitim projektima. Hotel je pravi izvođački tour de force u klasičnom smislu, gdje Čelić potpuno suvereno vlada tijelom, glasom i interpretacijom. Brzina i minuciozna razrađenost koreo ili bolje mimografije, iz tijela jednog izvođača, nešto svjetla i live zvuka pokreće cijeli nadrealistični detektivski film-noir i bogato, komplicirano, razigrano, na trenutke anksiozno i svakako bizarno imaginativno autorsko polje. Forma tri etide spojene u cjelinu s jednim epilogom postaje jasnija informacijom da je Hotel Memorial obnova diplomskog rada starog desetak godina, a cijela izvedba nameće pitanje – što će Alen Čelić kao solo autor/izvođač ponuditi slijedeće? Sudeći po izvedbi na Iksu, publike mu sigurno neće manjkati.
I za kraj, još jedan dugovječan diplomski rad, solo Something to do with death Sanje Tropp Frühwald koja djeluje na relaciji Varaždin – Zagreb – Njemačka, nastao 2008. Ideja svakodnevnog heroizma kao autoričina unutarnja borba sa samom sobom i vlastitim dvojnicama transpornirana je kroz igru sa žanrom westerna i to na nepretenciozan i vješt način, koji, uz čvrstu izvedbu, čuvaju svježinu ovog rada. U fatalnoj crvenoj haljini, jašući na dječjem konjiću, Sanja Tropp Frühwald pobjednički i drsko izhajala je prema svojem boljem sutra, odlično poentirajući aktivističku notu Iksa.
Popratni program uključivao je niz filmova, nekoliko radionica i Nomad Dance Academy Hrvatska sastanak. I sad je još samo za čekati obećanih deset milijuna eura od Ministarstva kulture i obećanu obnovu i obećano tehničko opremanje splitskog Doma mladih.
© Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 2. prosinca 2012.
Piše:
Sibila