Plesna scena.hr

U pročišćujućem zamahu vrtnje

From Zero to One, performans Valentine Lacmanović u Meštrovićevom paviljonu 22. i 23. prosinca 2012.

• 
  
  U vrijeme gradnje, tridesetih godina, Meštrovićev paviljon je bio jedinstveni europski izložbeni prostor. Barem je tako zamišljen i kratko djelovao, jer je onda 1941. prenamijenjen u džamiju. (Dražestan je detalj da je autor te iznimne, moderne građevine Ivan Meštrović, koji je tada živio u Splitu, vijest o tome pročitao u novinama!) Onda je tijekom SFRJ postao Muzej revolucije naroda Hrvatske, a oružje je uglavnom izmjestilo Muze... U svakom slučaju simbolična pozicija i arhitektura Meštrovićeve monumentalne rotonde kao da je izazivala na osvajanje i posvajanje, da bi se konačno kao Dom hrvatskih likovnih umjetnika vratila prvobitnoj namjeni. Asketski, čisti prostor tog modernog hrama privlači umjetnike vrlo različitih tehnika, estetika i medija. Sa stajalište plesno izvođačke scene, sjećam se na primjer sjajnog Sand Table Meg Stuart sa 20. tjedna suvremenog plesa, ili performansa Improspekcija kojim je prikazan rad Međunarodnog susreta plesno-likovno-glazbeno-dramske improvizacije, ili izložbe Željka Sarića Dance Faust Dance...
  
  Novu, karakteristično drugačiju umjetničku intervenciju u prostor paviljona izvela je Valentina Lacmanović, naša umjetnica iz Amsterdama, koju smo upoznali prije nešto više od četiri godine kao Shedervish. Naime, savladavši tehniku vrtnje ona je otvorila vrlo osobit prostor istraživanja ritualnog kazališta. U njemu se kao tehnici izvještila i sazrela i sada kao da je počela otkrivati i slagati nove razine sadržaja. Duga, repetitivna vrtnja uvijek djeluje transično, no pozicija izvedbe na dnu zatvorenog kružnog prostora i pogled s galerije, iz ptičje perspektive, pomiču doživljaj od energetskog i meditativnog prema području prepoznatljivo simboličnog.
  
  Valentina Lacmanović ulazi u prostor svoje, priređene mandale. Njezin kozmos je satkan od riječi (tijelo, riječ, tišina, ključ, dah, voda, misao, svijet, svijest, povijest, pismo) ispisanih kredom u četiri pisma, gledajući od centra kruga prema rubovima: glagoljicom, arapskim pismom, ćirilicom i latinicom. Ona je u bijelom, istočnjačkom kostimu, dugih rukava i s turbanom. Lagano ulazi u prostor i kreće u vrtnju u velikim krugovima koji se onda postepeno sužavaju. Glazba (u mijeni s tišinom, i glasom) Ranka Šajfara daje dramaturški okvir, jer se ta vrtnja, iako kontinuirano traje, mijenja u figurama ruku, glave, haljine... ne samo vizualno nego i u kvalitetama, i stalnoj izmjeni smirenja i napetosti, zaziva i služenja, akcije i trpnje.
  
  Ali kako nema oštrih rubova pokreta ni prostornog kretanja tako se pri gledanju slika muti, i najednom postajete svjesni da se desila promjena ali nije posve jasno kada se desila i kako. Prostorno vremenska spirala ljulja prostor, tijelo u sudbinskoj, simboličnoj vrtnji pleše upijajući povijest prostora u kojem su upisane izmjene moći (vlasti, religije, pisma) da bi se u zadnjem dijelu, u pročišćujućem zamahu vrtnje riječi pod nogama plesačice zamutile i brisale. I onda je, po obavljenom poslu, najednom, naglo stala, i istovremeno ponizno i gordo – kako to već u tradiciji rituala biva s posrednicima između svemira i zemlje, iskoračila iz kruga.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 7. siječnja 2013.

Piše:

Maja
Đurinović