Plesna scena.hr

Lakonoga bića meka tijela

Random House: Two, kor. Andreja Široki

• 
  
  Random House: Two nastavak je suradnje koje su Andreja Široki i Maja Marjančić započele u solu Random House prije dvije godine, kao radu na iznalaženju pokreta u tijelu, odnosu autorice i izvođačice i traganju za autentičnim donošenjem plesačkog materijala na scenu. Uz suptilnu i preciznu izvedbu ovaj solo stvorio je specifičan, autorski tjelopis i estetsku autentičnost. U Random House: Two Maji Marjančić pridružuje se Ivana Pavlović, a autorska namjera i blizak odnos s prošlim radom, komprimiran je u dodatku Two, označavajući drugi dio, kao i dupliranje solo forme kroz dva tijela te usmjerenje na njihovu interakciju.
  
  Andreja Široki se i dalje bavi pročišćenom igrom pokreta, tijela i izvođačkih nijansi. U tome je dosljedna i prepoznatljiva, kao autorica koju zanima isključivo tijelo i njegova energija u prostoru, odnosno, koja je u autorskoj misiji za plesom bez suvišnih teatarskih/teorijskih dodataka. U Random House: Two ta pročišćenost je podržana odabirom bijelog poda i uniformnih, sivih kostima golih nogu, koji prizivaju tradicionalni plesački kostim.
  
  Suodnos plesačica odvija se kroz razigrano, raščlanjeno, lakonogo i ženstveno, ponekad čak i koketno tijelo, koje kao da se igra zbog igre same, tražeći neke neočekivane veze i kontinuitete; veze unutar sebe i u odnosu na svoj odraz, blizanku, odgovor, onu drugu. U toj igri Maja Marjančić je osobnija, razigranija, začudnija u načinu na koji svaki pokret poosobljuje i pretvara ga na jezik, na komunikacijski sistem. Ivana Pavlović jednostavnija je u interpretaciji, apstraktnija i udaljenija.
  
  Srž ovog rada nalazi se u zrcaljenju, igri i rivalitetu dvaju plesačica unutar vizualno čiste, akromatske slike. Odnosno, u načinu na koji dvije izvedbe (ili interpretacije) koreografski vrlo slična materijala dolaze u suodnos, a pitanje je – što se tim procesom gradi pred publikom, mimo same egzekucije odabranog tjelopisa? I tu nailazimo na autorsku kontradikciju ovog rada.
  
  Osim bijele scene, kostima i čistog pokreta, tu je i glazba koja u svom razvoju ulazi u jasnu ritmičnost, a ples, dotad razveden, i glazbeno samo-referentan, ulazi u doslovno praćenje tog beata. Sve to ukazuje na apstrakciju, na formalizam, na koreografiju kao sukus autorstva. No, za taj smjer, potrebno je snažnije, energičnije, u prostor upisanije tijelo, dorađenijeg korporeiteta. S druge strane ležerna i razigrana izvedba, raščlanjenost i mekoća tijela, kao i izvođački živo, budno usmjerenje jedne na drugu, aktiviraju pitanje igre, prepoznavanja, nevinosti komunikacije.
  
  Random Hause: Two tako se odvija između te dvije autorske odluke – apstraktnog dueta u kome gledamo do kraja ispisan pokret, i igre dva razigrana bića koja razvijaju svoju komunikaciju rukama-nogama-pogledima-leđima u nekom vlastitom, ritmičnom, lakonogom svijetu, a taj smjer je tek naznačen kao potencijal.
  
  Bit će zaista zanimljivo vidjeti Random House: Three, i otkriti u kojem će se smjeru razvijati uspostavljeni tjelopis Andreje Široki, njezini rivaliteti izvođačica, arhitektura prostora koju proizvode, i kako će treće (ili više) tijela, zaokružiti ovaj slijed.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 6. veljače 2013.
  
  Random House: Two
  koreografkinja Andreja Široki, dramaturgija Vedrana Klepica, oblikovanje zvuka Damir Šimunović, kostimi Emina Kušan, fotografija Ines Šulj
  izvode: Maja Marjančić, Ivana Pavlović

Piše:

Iva Nerina
Sibila