Prvi je ožujak, večer... u zraku je proljeće (konačno). U centru grada sam na Cvjetnom trgu. Sve je puno mladih ljudi na ulici, u kafićima u Preradovićevoj, pred Kicom i pred knjižnicom, atmosfera je pozitivno-opuštajuća, valjda zato što je petak. Idem u Plesni centar pogledati novu predstavu Maše Kolar (poslije saznajem, da je premijera bila još jesenas). Ništa ne znam o predstavi, ali sam oprezna, ne znam što me čeka... Već u Ilici vidim opet puno mladih, koji ulaze u prolaz prema Plesnom centru. Gužva je, ulazimo u dvoranu i – stolaca nema, znači stajanje! (Jao moja kralježnica!) Neki sjedaju na pod. Presretna sam, da nisam obukla svoje MBT-cipele sa zaobljenim đonovima, koje inače ne skidam, a u kojima je stajanje nemoguće: ili se ljuljaš ili mišićima držiš ravnotežu.
Ali tri djevojke već plešu, odnosno odguruju se na osvijetljenim stolcima s kotačićima u polumraku. Sviđa mi se, sviđa mi se takva prazna scena, i njih tri u bijelim kostimima. Nama gledateljima treba nekoliko minuta, da se smirimo, nađemo svoja mjesta, koncentriramo, ali uzbuđenje i očekivanje već je tu. Od tri plesačice poznam samo Mašu Kolar i uvijek mi se sviđalo što ona radi, ali večeras?
Pratim, gledam, uživam i dišem s njihovim pokretom. Veliki dijapazon kvaliteta pokreta, ogromne geste, fenomenalno svladavanje i iskorištavanje prostora, neopisivi osjećaj slobode, koji podcrtavaju i povećavaju klizni pokreti u bijelim soknicama, a s druge strane nevjerojatna svijest i kontrola svakog pomaka te neočekivane erupcije energije, pa niz sitnih, snažnih, čak duhovitih sekvenci pokreta oduševljava me. Uzbuđena sam i osjećam kao i da sama plešem, padam, dižem se, letim, klizim, nosim ili bivam nošena, srce mi se otvara i skoro i ne čujem glazbu, jer je ples toliko jak, toliko primaran. Tek zadnji solo Maše Kolar doživljavam u svoj svojoj punoći, sa glazbom i divim se njenoj fantastičnoj muzikalnosti
Hvala! Zahvalna sam Kseniji Krutovoj, Ani Rocha Nene i Maši Kolar, da sam konačno opet doživjela plesnu predstavu i da mogu sretna, punija i bolja izaći iz kazališta. Meni, vjerojatno sam staromodna, ne trebaju apstrakcije, filozofski traktati, psihološka previranja, skoro da bi mi moglo biti svejedno što je pisac htio reći, jer želim pokret, hoću doživjeti ples sa svim svojim osjetilima, jer za mene je ples najprije magija a onda nemjerljivo uzbuđenje i katarza.
© Tihana Škrinjarić, PLESNA SCENA.hr, 3. ožujka 2013.
